Borba za porodične vrednosti

Tekst za gledališki list predstave „U republici sreće“, SNG Drama, Sezona 2015/16

U republici sreće je predstava nastala po drami Martina Crimpa, poznatog slovenačkoj publici između ostalog i po predstavama Kruto in nežno (2005.), Podeželje (2006.) i Kako jemati njeno življenje (2011.)1. S obzirom da domaćoj publici dakle nije nepoznat opus ovog pisca, razumeće zašto smo za rad na njegovom najnovijem tekstu izabrali drugačji pristup od onog kojeg smo koristili u nekoliko poslednjih predstava kada smo se bavili ponovnim čitanjem (slovenačih i jugoslovenskih) klasika – za razliku od (većine) klasičnih dramskih dela, u savremenoj drami je poziv na rediteljsko-dramaturšku intervenciju upisan u sam tekst.

Baveći se Crimpovom dramom prošli smo nekoliko faza. Prvo nas je tekst fascinirao svojom višeslojnošću, humorom kao i asocijativnim poljem koje otvaraju tri dela drame: PORODICA (1. deo: „Destruction of family“) / POJEDINAC (2. deo: „The five essential freedoms of the individual“) / DRUŠTVO (3. deo: „In the Republic of Happiness“). Drugo čitanje je naravno otvorilo moguće probleme u interpretaciji, a tek u trećem nam je postalo jasno čime će se baviti naša predstava. Daleko od toga da nam se formirala sasvim konkretna teza, ali nam je postalo jasno da tekst nudi priliku da se bavimo temama koje su u isto vreme veoma aktuelne a takođe predstavljaju i neka od temeljnih pitanja društvenog razvoja od kraja srednjeg veka do uspostavljanja buržoaskog društva kakvim ga znamo danas.

There is no such thing as… family

Porodica je danas u opasnosti. U vezi toga se slažemo sa Alešem Primcom2. Ono gde se naša gledišta razilaze je pitanje šta je to porodica. Naime, ono što Primc razume kao jedinu moguću (od Boga danu) zajednicu – između muškarca, žene i dece – je istorijski gledano sasvim nov koncept, ne stariji od nekoliko vekova, dakle koncept koji kao nešto prirodno, nepromenjivo definitvno ne postoji. Naravno, uvek su muškarac i žena bili ti koji su pravili decu ali (represivna) monogamna, heteronormativna društvena institucija kakvu danas poznajemo nastaje tek krajem srednjeg veka, zajedno sa (prvom) prvobitnom akumulacijom, i od početka ima sasvim konkretnu ulogu u okviru nastajućeg buržuaskog društva. Vreme nastanka te imaginarne porodice za koju Primc veruje da je jedina moguća je i vreme kada je prvi put u istoriji čovečanstva umesto zlata, začina ili zemlje, sama populacija postala najveće bogatsvo jedne države. U vreme početka procesa „ograđivanja“ (privatizacije, otimanja) društvenih dobara (zemlje, šuma, izvora hrane, ogreva…) koji su bili glavni način da se najsiromašniji slojevi odbrane od sve veće eksploatacije, nova uloga porodice se ogledala u sve većoj mogućnosti društvene kontrole. Ona se sprovodila: ekonomskim sredstvima – plata koju je muški radnik dobijao za svoj rad zapravo je plaćala i rad njegove žene (dakle na način na koji je on postao zavisan od poslodavca, ona je bila zavisna od njega), ali i najdirektnijom represijom – progonom jeretičkih i ostalih pobunjenih grupa ljudi nisu živeli u skladu sa sa novim buržoaskim i (novo)hrišćaskim moralom. Progon je bio naročito brutalno sproveden nad „vešticama“ – ženama iz najnižeg sloja koje su svojim tradicionalnim znanjem o kontracepciji i kontroli rađanja direktno ometale kontrolu nad obnavljanjem populacije još uvek desetkovane pandemijom Crne smrti iz sredine XIV veka. Tokom nekoliko vekova „lova na veštice“ širom Evrope, stotine hiljada nevinih žena je živo spaljeno, ubijeno i osakaćeno.

„Ono što je izvesno jeste da je lov na veštice promovisala politička klasa zabrinuta opadanjem populacije i motivisana uverenjem da se bogatstvo nacije sastoji u velikoj populaciji. Činjenica da su XVI i XVII vek bili vrhunac merkantilizma i početak demografskog beleženja (rođenja, smrti i sklopljenih brakova), popisa stanovništva i formalnog proglašenja demografije za prvu „državnu nauku“, jasan je dokaz strateškog značaja koji je kontrola nad promenama populacije stekla u političkim krugovima koji su pokrenuli lov na veštice.“3

Silvia Federici ovaj trenutak opisuje ne samo kao Marxovu prvobitnu akumulaciju – akumulaciju kapitala, već i kao akumulaciju razlika i podela unutar radničke klase (na osnovu roda, „rase“, starosne dobi…), koji do danas ostaju konstitutivni elementi klasne vladavine.

„[Karl Marx] je uočio da je kapitalistički razvoj praćen rastom populacije, čije je uzroke povremeno razmatrao. Ali, kao i Adam Smith, taj porast je video kao „prirodnu posledicu“ ekonomskog razvoja, pri čemu je u prvom tomu Kapitala definiciji „viška populacije“ stalno suprotstavljao njen „prirodni rast“. Marx nikada nije odgovorio na pitanje zašto bi rađanje bilo „prirodna činjenica“, umesto društvena, istorijski određena aktivnost, u koju su investirani razni interesi i odnosi moći. Niti je pomišljao da bi muškarci i žene mogli imati različite interese u pogledu pravljenja dece, u aktivnosti koja se smatrala rodno neutralnom i neodređenom. U stvarnosti, daleko od toga da rađanje i promene populacije budu nešto automatsko ili „prirodno“, država je, u svim fazama kapitalističkog razvoja, morala da pribegava regulaciji i prisili da bi proširila ili smanjila radnu snagu. To je naročito važilo u vreme uzleta kapitalizma, kada su mišići i kosti radnika bili glavna sredstva za proizvodnju.“4

U službi Republike sreće

Danas je imaginarna porodica za koju se Primc bori središnja tačka paradoksa, veoma bitnog za društveno uređenje u kom živimo. Kućni rad, koji nije zanemarljiv (i koji danas još uvek pretežno obavaljaju žene) je presudan sa reprodukciju svakodnevnog života. Besplatno i „kvalitetno“ obavljanje tog rada najbolje garantuje Primcova nuklearna porodica koju na okupu ne drži samo ljubav (ideologija) već i konkretno patrijarhalno nasilje. Sa druge strane danas živimo u trenutku kada je proces uništavanja poslednjih ostataka društva blagostanja pri kraju tako da je ta ista porodica koja je (kao sredstvo reprodukcije radne snage i svakodnevnog života) toliko dragocena za Kapital zaista ugrožena, ali ne od „homoseksualaca“ već od samog Kapitala. To nas dovodi do, za neke možda neobičnog, ali sasvim jasnog zaključka – da je Aleš Primc Kapitalu potreban da bi ga zaštitio od samog sebe.

Ako pogledamo dve sukobljene strane u slučaju Aleša Primca – klero-konzervativne aktiviste u borbi za „porodicu“ i (neo)liberalnu državu, vidimo da tu sukoba zapravo nema. Za razliku od svih ostalih elemenata ljudske društvenosti nuklearna porodica ne može biti uništena sve dok se ne nađe bolji način da se radna snaga prozivodi i „kvalitetno“ održava u životu. Ali to ne znači da smo ostavljeni da biramo između dve strane istog zla i ne znači da se za porodicu ne treba boriti, šta više verujemo da za tim nikada nije postojala urgentnija potreba.

Za novu porodicu

Pritisak koji nastaje usled te unutrašnje kontradikcije danas ubrzano raste jer akumulacija više nije samo rezultat viška proizvedene vrednosti, u finansijskom kapitalizmu novac nastaje iz čiste destrukcije – iz samog novca.

U svetu finansijskog kapitalizma akumulacija više ne prolazi kroz proces prozivodnje dobara, već ide pravo ka svom monetarnom cilju, izvlačeći dobit iz čiste cirkulacije novca, iz virtualizacije života i inteligencije. (…) Simbolička spirala financijalizacije guta svet fizičkih stvari, svet konkretnih veština i znanja. Konkretno bogatsvo nestaje u crnu rupu čiste finansijske destrukcije. Od tog uništavanja nema nikakve koristi, njegova jedina posledica je eksproprijacija koju finansijska klasa vrši nad ishodom opšte radne snage i opštog intelekta.5

Slika nestajućeg sveta koju opisuje Franco Berardi u knjizi „O poeziji i finansijama“ je slika negativne utopije sličnoj onoj sa kraja Crimpovog komada – dakle to nije anti-utopija doživljena iz ugla radničke klase (kao „varvarska budućnost“ Rose Luxemburg) već iz ugla pobedničkog Kapitala, koji pokušava da se seti jučerašnjeg sveta, ležeći u semantičkoj pustinji koju je sam stvorio – dan pošto je ostvario vekovni san alhemičara o vrednosti koji nastaje ni iz čega.

Ta slika nije i ne može da bude slika naše budućnosti, i to ne samo zato što nas u njoj nema. Sitacija je takva da ako dozvolimo da se stepen uništenja kojem smo danas svedoci nastavi, nikakva budućnost neće ni postojati. Borba za porodicu je samo prvi korak u toj borbi, protiv zaveštanja Margaret Thatcher koja još osamdesetih rekla da društvo (kao nešto više od skupa pojedinaca i porodica) ne postoji6. Ako želimo da budućnost ovog našeg „jučerašnjeg sveta“ bude bilo šta više od pustinje Kapitala moramo se boriti za porodicu, i to i na semantičkom i na političkom planu, jer samo ako ne dozvolimo da nam neokonzervativci i neoliberalna država definišu šta je to porodica ona može postati utočište o kome maštamo. Ali i mnogo više od toga: tek onda kada nam bude manje bitan broj i seksualna orijentacija ljudi koji dele ljubav, i to da li će imati ili nemati decu, a važnija svest da smo tu da ovaj svet ravnopravno delimo, doći će vreme za novu porodicu koja će osim što stvara život, imati snage da se za taj život i bori – u solidarnom otporu heteronormativnosti, patrijarhatu i nekrokapitalizmu.

Milan Marković Matthis
Oktobar 2015.

1Kruto in nežno, r. Eduard Miler (SNG Drama Ljubljana 2005.); Podeželje, r. Eduard Miler (Prešernovo gledališče Kranj 2006.); Kako jemati njeno življenje r. Jernej Lorenci, (Prešernovo gledališče Kranj 2011.)

2Koordinator Civilne iniciative za porodicu i prava dece, koja je za samo nedelju dana kampanje skupila više od osamdeset hiljada potpisa za raspisivanje referenduma protiv biomedicinske oplodnje neudatih žena. Primc je bio aktivan i u kampanji protiv dekriminalizacije prostitucije u Sloveniji.

3Silvia Federici – Kaliban i veštica – Žene, telo i prvobitna akumulacija, (Burevesnik, 2013.), str. 237

4Ibid., str. 134.

5Franco Berardi – The Uprising – On Poetry and Finance, (Semiorext(e) 2007.), str. 24

6“I think we’ve been through a period where too many people have been given to understand that if they have a problem, it’s the government’s job to cope with it. ‘I have a problem, I’ll get a grant.’ ‘I’m homeless, the government must house me.’ They’re casting their problem on society. And, you know, there is no such thing as society. There are individual men and women, and there are families.” Margaret Thatcher u intervjuu za Women’s Own magazine, 31 octobar 1987.

 

Овај унос је постављен у Scena. Означити линк.

Leave a Reply