Doktrina socijalističke borbe Dimitrija Tucovića

by Dušаn Opаčić

“Demokrаtijа je rešenа zаgonetkа svih ustаvа. Despotizаm vidi čovekа uvek lišenog dostojаnstvа.” (Karl Marks)

Dimitrije Tucović, ime za koje su svi čuli, ali veliko pitanje ostaje koliko znamo o njemu kada uzmemo u obzir sve što se o njemu govorilo u intervalu od jednog veka, koliko je prošlo od njegove pogibije u Kolubarskoj bici, kao kapetana u rezervi srpske vojske. Bio je hvaljen, ponekad i preterano, osporavan često preterano, omalovažavan i satanizovan, opet bespotrebno preterano. I nakon jednog veka od kako nije među živima, može se izvući zaključak da postoji strah od Dimitrija Tucovića, po mom skromnom sudu neosnovan. Javna izlaganja pojedinih istoričara mlađe generacije kada je u pitanju Tucović, svode se na fraze i kritike koje se završavaju ocenom da je vođa srpskih socijalista bio “alkoholičar”, “trockista”, “avanturista” i slično. Današnja salonska desnica, koja više puta mesečno zamara zidove male sale Kolarčeve zadužbine najčešće se bavi Dimitrijem Tucovićem, pozivajući se na ljubav prema majci Rusiji i poistovećujući rodonačelnika moderne srpske socijalističke misli sa najvećim neprijateljima našeg naroda. To i ne bi bilo tako tragično da na srpskom političkom spektru postoji levica. Nad “modernom srpskom levicom” danas kruže velike vremeske nepogode, pljuskovi, magle, nagla promena klime, ubrzana otopljavanja i zamrzavanja, blato pod nogama i licemerje. Današnje nadri-socijaldemokratske partije, koje sebe ponosno nazivaju sukcesorima izvorne Srpske socijaldemokratske stranke i ideološkim sledbenicima Dimitrija Tucovića, trčećim korakom ulaze u  koalicije, sklapajući pakt sa onim političkim činiocima protiv kojih se Tucović za svog života energično borio. Uz “moderne” srpske socijaliste ide i honorarna Champagne levica, takođe salonskog formata, koja nema nikakav uticaj u društvu.

Dimitrije Tucović je čitav život podredio energičnoj borbi za socijalnu pravdu, protiv svakog vida imperijalizma. Bio je bezkompromisan borac protiv buržoazije, odličan organizator, ideolog i teoretičar velikog ugleda u srpskom narodu i progresivnom svetu . Kao neosporni vođa srpskog socijalističkog pokreta, među prvima je prozreo lažnu slovensku ljubav pod pokroviteljstvom carske Rusije. U svojim izlaganjima nije pravio razliku između evropskih hegemona, Austrougarske i carske Rusije, ukazujući na spremnost njihovih vladajućih vrhuški na međusobni dogovor, koji bi išao protiv interesa i na štetu ugnjetavanih radnika i malih balkanskih naroda. Bio je javno i neosnovano napadan od strane srpske buržoazije, okarakterisan kao pro-austrijski element i kao deo jervrejske zavere protiv slovenstva. Kao marksista koji se služio dijalektičkim metodama i koji je prepoznao identično jeziv položaj srpskih i ruskih radnika, rešenje u borbi protiv buržoazije video je u Lenjinovim metodama, što je bio i uzrok njegove podrške boljševicima koji su nastojali da revolucionarnim putem svrgnu carske vlasti i sprovedu vladavinu proletarijata. Istine radi, Tucović nije bio Lenjinov epigon, ali zbog svoje doslednosti i specifičnih uslova, koji su bili isti kao u Rusiji, koncepcija delovanja srpskih socijalista po mnogo čemu se približavala boljševicima, a u nekim bitnim pitanjima čak i podudarala.

Istovremeno, Tucoviću, kao sposobnom organizatoru sa autentičnim idejama polazi za rukom da srpski socijalistički pokret uvede u porodicu evropskih socijalističkih partija, a kao neosporni lider pokreta biva veoma cenjen u levo orijentisanim krugovima Zapada.

SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

I danas, nakon jednog veka od pogibije Dimitrija Tucovića, neka pitanja i odgovori iz tog vremena su veoma aktuelni. Njegove tadašnje procene, kada je reč o interesu velikih sila na našim prostorima i uzrocima konfllikata na Balkanu, kao i njegova upozorenja o ugnjetavanju malih naroda, o ratovima, porobljavanjima, većim delom su se i ostvarila. On je prvi, još tada glasno govorio o “kamatnom ropstvu”, ekonomskoj zavisnosti malih naroda od velikih sila, ali je i razrađivao strategiju i imao odgovor, koji se zasnivao na borbi malih naroda i na njihovo pravo na opstanak. Oštro je kritikovao delovanje i stavove socijaldemokratskih partija iz imperijalističkih država,  njihov loš odnos prema narodima Balkana.

Na Tucovićevu ideju očuvanja nacionalnog indetiteta i patriotizma bitno su uticala dva momenta: prvo, višemesečni boravak u Nemačkoj, na teorijskom usavršavanju krajem 1907.godine, i drugo, aneksija Bosne i Hercegovine 1908.godine.

Najoštrije je osudio aneksiju, nazvavši je okupacijom BiH, a od članica Socijalističke internacionale zahteva da “najodlučnije ustanu protiv ovog varvarskog akta”, dok je nacionalni ideal, u potpunoj suprotnosti sa tadašnjim duhom zapadnoevropske socijaldemokratije, uzdigao u najuzvišenije. Socijaldemokratski pokret, mada nije nacionalan po Tucoviću nije ni anacionalan, a socijalistička borba ne stoji u suprotnosti sa zdravim i opravdanim nacionalnim težnjama jednog naroda. Ideju nacionalnog ujedinjenja koje ne ide na štetu drugih naroda vezuje za klasnu borbu i svrstava u najvažnije ciljeve socijaldemokratije, koja ne sme nikad da radi na štetu već u korist nacionalnih prava, koja će omogućiti “kulturno i srećno razvijanje sviju nacija”. Dimitrije Tucović je jedan od tvoraca i potpisnika Memoranduma o Bosni i Hercegovini, koji je upućen Internacionalnom birou i socijaldemokratskim partijama Austrije, Ugarske, Češke i Hrvatske.

Kao što je poznato, austrugarski socijalisti su podržali postupak svoje vlade u slučaju Bosne i Hercegovine, hrvatske socijaldemokrate su vešto izbegavale da potpišu Memorandum, uz čvrsta obećanja da će to uraditi, a tim postupcima su motivisale Tucovića da razvije tezu o partijama velikih i malih država i njihovom neravnopravnom odnosu: “Partije velikih država gledaju na svet kroz nacionalno-državne naočari, pa od njih treba očekivati da podrže i sva druga zla svojih država protiv drugih naroda i država, ukoliko procene da je to u njihovom nacionalnom interesu”.

Dimitrije Tucović prvu direktnu kritiku upućuje na adresu socijaldemokrata zavojevačkih država i njihovo oportunističko držanje, naglasivši da “te partije zastupaju pravo zavojevanja kulturnih naroda nekulturnijim narodima i da zato ne mogu biti humanisti i istinski socijalisti”. Tu jasno ukazuje da neke partije Socijalističke internacionale zanemaruju principe internacionalizma.

Skoro do kraja svog života Tucović je aktivno vodio debatu putem kongresa, novina i ličnih prepiski, sa raznim “austro-marksistima”. Važno je istaći da je usred tih polemika međunarodni ugled Dimitrija Tucovića bio u stalnom usponu u socijalističkim krugovima Evrope.

Tucovićeva borba protiv nepravde i neprincipijelnosti međunarodnih institucija i dvostrukih kriterijuma pri ocenjivanju postupaka velikih i malih, aktuelna je i u današnjim danima, a naročito njegov angažman protiv paradoksa da se ugroženi mali narodi u slučaju otpora proglašavaju “rušiocima svetskog mira”.

Tucović u svom autorskom tekstu pod nazivom “Istorijski trenutak”, objavljenom u Radničkim novinama 25 IX 1908.godine piše: “Mi stojimo pred jednim jezovitim, varvarskim prizorom svetske istorije…sve težnje za slobodom, sve nacionalne aspiracije, sve kulturne pretenzije jednog civilizovanog naroda od nekoliko miliona članova brutalno se negiraju jednim oholim zavojevačkim gestom…Bosna i Hercegovina, definitivno se cepa od nas ostalih, za koje je nerazdvojno spojena intimnim vezama nacionalne zajednice, kulturnog jedinstva i istovetnih tradicija, jedinstvene istorije!” Imperijalizam Austrougarske monarhije u nastavku teksta definiše: “Kapitalistički divljak kida sa života tela jednog naroda njegov najbolji i najveći deo i dere ga! Austougarska aždaja uvlači nepovratno u svoju utrobu nekoliko miliona ljudi…U XX veku gutaju se narodi, baš kao i u primitivnoj i surovoj istorijskoj prošlosti.”

Tucovićev ugled u tadašnjim evropskim socijalističkim krugovima nesumljivo je rastao, i svaka njegova reč je imala težinu. Uveo je duh novog patriotizma odbacujući elemente primitivnog konzervatizma i ističući vrednosti običnog čoveka kao najuzvišenije. Njegove polemike, kada je u pitanju aneksija Bosne i Hercegovine sa “austro-marksistima” Karl Renerom i Otom Bauerom je bila toliko bučna i ubedljiva da su oni ostali usamljeni u međunarodnoj socijalističkoj porodici. Preciznost i tačnost Tucovićevih stavova verno potvrđuju kasniji potezi i ponašanja austro-marksističkih partija, pred sam početak I svetskog rata, kada su podržali imperijalističke pretenzije svojih vlada.

Dimitrije Tucović je poginuo u ratu protiv koga je bio. Pao je u odbrani svoje zemlje, a ne kao osvajač. U poslednjem pismu svom ocu od 4. avgusta.1914.godine, piše: “Našim pokolenjima je suđeno da preture preko glave krupne događaje. Idemo da vidimo kako će se ono završiti. Što se mene tiče, neću ni sada kao što nisam nikada, ni pomišljati da se sklanjam od sudbine koja prati ceo narod”.

POGIBIJA I UGLED  DIMITRIJA TUCOVIĆA

Dimitrije Tucović je poginuo u Kolubarskoj bici, 20. novembra 1914. godine, u borbi protiv Аustrougara. Njegova pogibija kao vest biće objavljana u velikom broju listova širom Evrope, često na naslovnim stranama. Iako je uživao veliki ugled u srpskom narodu i međunarodnim socijalističkim krugovima, uvažavali su ga i politički oponenti.

Koliki ugled je uživao Dimitrije Tucović svedoče pisma i izjave mnogih njegovih savremenika iz sveta. Žan Longe, francuski socijalista i poslanik, inače unuk Karla Marksa, u novinama “L’ humanite” od 29. januara 1915. godine izjavljuje: “Ne samo srpski, nego ceo internacionalni socijalizam je pretrpeo težak gubitak smrću Dimitrija Tucovića. Niko kao on nije pripremao balkansko izmirenje za kojim danas toliko žude svi naši diplomati.” U pismu Dragiši Lapčeviću, koje datira од 13. aprila 1915. godine, Lav Trocki piše: “Zajedno sa vama sam oplakivao našeg dragog prijatelja Dimitrija Tucovića, jednog od najboljih u našoj socijalističkoj porodici”. Lider bugarskih socijalista Hristo Kabagdžijev pismom se obratio uredniku Radničkih novina, Dušanu Popoviću, 12. januara 1915. godine, u kome je kao Tucovićev oponent ipak odao počast vođi srpskih socijalista: “I pored naših razmimoilaženja sa Tucovićem, mi smo svi bili uvereni da budućnost balkanske socijaldemokratije zavisi od našeg zajedničkog rada i u ličnosti Tucovićevoj mi smo cenili jednog od najtalentovanijih boraca za socijalizam.” Novine “Due Neue Zeit” od 11. decembra 1915. godine, prenose izjavu Karla Kauckog: “Među mnogobrojnim krvavim žrtvama koje je Internacionala podnela na bojnim poljima, Dimitrije Tucović je najpoznatija i najuglednija žrtva. Socijalistička Internacionala će sa čašću čuvati uspomenu na njega.” U svojoj knjizi nakon Velikog rata, iz 1926. godine, Herman Vendel zapisaće: “Tucović je bio mozak socijalističkog pokreta Srbije. Iz njegove glave je potekla misao da okupi socijalističke partije kao preduslov ujedinjenja malih balkanskih država, ugroženih od kapitalizma i imperijalizma.”

Čak ni hrvatski i jugoslovenski književnik Miroslav Krleža nije ostao ravnodušan pri pomenu imena Dimitrija Tucovića. Znatno kasnije, u drugoj polovini dvadesetog veka zabeležiće koju reč o njemu: “Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da ni na našim horizontima nisu još sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju.”

Evolucija ideologije Dimitrija Tucovića za njegovog života prolazila je kroz mnoge faze u skladu sa realnoću tog doba, u jednoj veoma teškoj epohi i ulazu u najkrvaviji vek u istoriji čovečanstva. Ipak, uspeo je da spoji nespojivo, anacionalno i nacionalno. Od polazne tačke marksističkog učenja razvio je modernu srpsku socijalističku misao kao sastavni deo humanog patriotizma, nužnosti odbrane svog naroda i države.

EPILOG

Kada se vratimo u sumornu današnjicu, očekuju nas sad u martu još jedni izbori u Srbiji. Mešetari ili, kako sebe nazivaju sukcesori izvorne socijalitičke misli, čekaće pred kabinetom svog gospodara da ih pozove da uđu vladu. Uradiće sve što Tucović za svog života ne bi uradio. Nakon tih izbora dolazi i 1. maj, međunarodni praznik rada. Na ulicama gradova širom sveta održaće se demonstracije protiv divljačkog kapitalizma propraćene vatrom i dimom, dok će se iznad naše zemlje širiti dim roštilja i time dokazati da živimo u zemlji blagostanja i socijalne pravde ali u mašti. Od ranog jutra, smenjivaće se delegacije nadri-socijaldemokrata, baš onda kada nema nikoga na Trgu Slavija, a sutradan se neće setiti da vrate ime ovom Trgu, koje je nosilo ime vođe srpskih socijalista i heroja koji je poginuo u odbrani naše zemlje. Ćutaće kao što su više od decenije ćutali, od kada Trg nosi novo ime.

Prvog maja oko podneva, doći će par stotina sindikalaca, nezadovoljnika i protestno će prošetati maršrutom od Slavije do Terazija. Priznajem, biću sa njima, kao što već godinama učestvujem u tom veoma skromnom hepeningu. Svi mediji tog dana preneće vest sa te protestne šetnje i učiniće nas smešnima, izvrnuti ruglu.

Priznajem da je ovaj članak mogao biti lepše napisan. Ali istinitije nije! Malo sam i poranio sa pisanjem, ali kako kažu, do novembra ko živ, ko mrtav!

 

rebloged from maxmagnus77.wordpress.com
Literatura:
– Istorijski trenutak, “Radničke novine”, 25.IX 1908.
– Članak Naš pokret “Radničke novine”, br.118, 30.IX 1908.
– V.Lapčević, T. Milenković “Prepiska srpskih socijalista u toku Prvog svetskog rata”,       Beograd,1979, s. 59.
– H.Wendel, “Aus der Welt der Sudslawen”, Berlin, 1926. s.214-215
– Patriotizam vlasnika, “Radničke novine”, br.127, od 27.IX 1908.
– Nikola M. Popović, “Dimitrije Tucović, njegov život i rad”, “Skerlić”, Beograd, 1934. s.201.
– Miroslav Krleža, “Deset krvavih godina i politički eseji”, Zagreb, 1971. s.415
– Dragan Simeunović, “Iz riznice otadžbinskih ideja”, Beograd, 2000. s. 193-195

Leave a Reply