golicanje

[pišem adaptaciju Omladine bez boga]

Vidimo čoveka u ranim tridesetim kako stoji ispred prozora i posmatra grad. Kako stoji ispred prozora, u ruci drži čašu viskija i posmatra grad. To je bez sumnje jedan uspešan mlad čovek i to nam je jasno jer je obučen u skupo odelo a stan u kome se nalazi (a za koji sa izvesnošću možemo da pomislimo da je njegov), je opremljen sa onom vrstom minimalizma koja ume da krijući luksuz savršeno da do znanja da taj nivo stilskog odricanja nije dostupan svakom. Mlad čovek posmatra grad koji se otvara pred njim, grad koji smo već mnogo puta videli u filmovima koji se bave ljudima koji žive u luksuzno opremljenim stanovima kao što je ovaj u kom on sada stoji pored prozora, i najverovatnije o nečemu razmišlja.
On to sasvim sigurno radi.
On razmišlja.
Sasvim sigurno razmišlja.
To je sasvim sigurno. Sasvim sigurno razmišlja jer je poza u kojoj se nalazi, sa čašom viskija u ruci, zaustavljen ispred prozora, zagledan u grad koji otvara pred njim, tipična za uspešne muškarce u trenutku kada potonu u misli – a on je upravo to, on je jedan uspešan mlad muškarac.
On dakle razmišlja. Posmatra grad i razmišlja.
On je potonuo u misli.
Viski koji drži u ruci ne pije, i to je još jedan dokaz da ga je to o čemu razmišlja potpuno obuzelo. Iako je u pitanju skup viski
/ Trideseset sedam godina star single malt Port Ellen.
Iako je dakle u pitanju star i skup viski, on ga ne pije i to je još jedan dokaz da su ga misli potpuno obuzele, zaustavile u nečemu što bi mogli da zamislimo da mu je postalo običaj
/ (da kada dođe kući posle posla popije čašu Port Ellena)
Možemo da zamislimo da je njegov običaj da kada dođe sa posla, pre nego što skine formalnu odeću, sipa čašu viskija
/ Port Ellena
/ da sipa čašu Port Ellena i pokuša da rezimira dan jer je to nešto što svi uspeni muškarci rade kada završe sa napornim i uspešnim danom – oni naime rezimiraju. Oni svaki dan završe jednom vrstom rezimea koji će im pomoći da sutra uz jutarnju kafu naprave plan za dan koji dolazi a koji će bez sumnje biti jednako naporan i jednako uspešan i koji će na kraju takođe zahtevati rezime. I to je deo tajne njihovog uspeha – sposobnost da se misli obuzdaju, da se podele na više i manje bitne, da se klasifikuju – misli koje nama koji nismo uspešni muškarci lete, kovitlaju se, sudaraju, sukobljavaju, prepliću i komešaju – ukratko koje čine da nam se dan završi u nekoj vrsti misaonog kovitlaca, oni sa druge strane (uspešni mladi muškarci) uspevaju da dovedu u red, da bi sutradan ujutro, pre nego što dan i počne, tačno znali šta je potrebno uraditi. On to zna, i zato je on uspešan mlad muškarac – jer je već nekoliko godina za redom tačno zna šta je potrebno uraditi.
I zato je tako dobro plaćen.
I zato nosi tako skupo odelo.
I zato ima stan sa pogledom na grad koji celom svetu budi želju.
I zato pije viski koji je stariji od njega.
Ali on viski ne pije, to ne treba da zaboravimo. Večeras, za razliku od drugih večeri, on viski ne pije, već ga samo drži u ruci, posmatra grad i o nečemu razmišlja.
I mi razmišljamo. Pokušavamo da zamislimo šta je to o čemu bi ovaj čovek mogao da razmišlja, jer i on, baš kao i grad koji se pred njim otvara, u nama budi fantaziju. Kao i grad čija se panorama otvara pred njegovim pogledom, ovaj mlad muškarac u nama budi želju, posebno zbog toga jer je očigledno da večeras za njega nije obično veče. Ono što vidimo nije čovek koji se bavi rezimiranjem radnog dana, već nekog koga su misli odvele na neko sasvim drugo mesto.
Možda razmišlja o nekom lepom mladom ženskom telu.
Ili lepom mladom muškom telu.
Možda stvarno razmišlja o nekom lepom mladom ili starom, muškom, ženskom ili nekom trećem telu ali najverovarnije uopšte ne razmišlja o bilo kakvom telu, a naročito ne o tuđem telu jer kao prvo, uspešan mlad muškarac ne mora nikada da razmišlja o lepim mladim telima jer kada su mu potrebna lepa mlada tela ona su jednostavno tu, nekako se stvore, kao da osete njegovu želju i jednostavno se stvore, on se samo okrene i ona su jednostavno tu, mlada lepa tela, on samo trepne, za trenutak odmori oči i kada ih otvori, gle! ona su tu, ponekad i ne zna da ih želi ali kada otvori oči i vidi da su se tela stvorila tu on shvati da ih zapravo želi i da su se ona stvorila u njegovom stanu sa razlogom a ne bez njega, kao da su znala nešto što on nije, mlada lepa tela, naime da ih želi, da su mu potrebna, kao da on ne mora čak ni da pomisli na njih, a ona to znaju, samo trepne i gle! tu su. To je prvi razlog, jer on o tuđim telima nikada ne razmišlja – ni o mladim lepim telima koja mu bude želju, ni o telima onih seljana čije fotografije mu svaki dan zatrpavaju inbox, koje mu bude gađenje.
Mrtvim telima.
Bez obzira da li su ružna i mrtva ili lepa i mlada tela, on o telima, o tuđim telima jednostavno ne razmišlja.
Čije fotografije mu svaki dan šalju.
Koje kače na zidove zgrade u kojoj živi.
Koje mu ubacuju u poštansko sanduče.
Koje nose na transparentima ispred zgrade korporacije za koju radi.
(Pauza)
To je prvi razlog, što on o tuđim telima jednostavno ne razmišlja. Drugi je to što cela njegova poza, njegov stav, govori o tome da sve to ima mnogo više veze sa mislima nego sa nečim telesnim i to mislima koje su stare, mnogo starije i od fotografija mrtvih seljana u Indiji koja bude gađenje i od lepih mladih tela koja bude želju.
To su stare misli, stara sećanja.
Sasvim sigurno su to neka stara sećanja.
Verovatno je odlutao u neko drugo vreme, kada je još bio sasvim mali dečak.
Zamišljamo ga kao dečaka, i vidimo:
Jedno drvo kroz koje se probija sunce.
Travnjak koji je prepun života.
I jednog dečaka koji u toj travi leži i oseća – sunce koje mu greje lice i život koji ga golica po nogama.

Leave a Reply