Mi smo novi punk

tekst za program predstave „Alarmi!“, po tekstu Emanuela Aldrovandija, režija Nina Ramšak, premijera 17. maj 2019. SLG Celje

Goebbels kept telling his film people: „Don’t come to me with political material“ because all political films have turned out so dreadfully. He even banned the Horst Wessel film and „Hitlerjunge Quex“ and all these political films were useless. He kept repeating: „Hands of political films!“… His insight was that entertainment was the best propaganda.

Wilfred Von Oven, attache to Joseph Goebbels (1943-1945)

U verovatno svima poznatoj priči o dečaku koji je vikao vuk!, pastir nekoliko puta uzbudi celo selo da bi se zabavio i skrenuo pažnju na sebe pa kada se vuk zaista pojavi, dečaku više niko ne veruje. Ako priču o vuku čitamo kao metoforu za fašizam, ulogu dečaka ćemo lako dodeliti politici liberalnog centra, svim onim društvenim snagama koje svoju uzdrmalu poziciju pokušavaju da obezbede širenjem panike od dolazećeg fašizma. Dobar primer je nastup Hilari Klinton tokom poslednjih predsedničkih izbora u SAD koja je do tog trenutka potpuno nepoznatog vuka nove alt-right desnice prizvala u jednom od svojih govora1. Naravno, namera mi nije da za širenje radikalne desnice optužim samo one koje sa liberalno-demokratske pozicije upozoravaju na njega (ono što je zajedničko istorijskom fašizmu i ovom danas je da imaju slične i vrlo konkretne uzroke – finansijska kriza i prateća ekonomska depresija, slabljenje demokratske moći i uspešna neutralizacija levih popularnih pokreta), ali ono što je sigurno je da vrlo često ta ista pozicija koja svoju politiku predstavlja kao alternativu ksenofobnoj pretnji zapravo najveći krivac za stvaranje plodnih uslova za njeno bujanje. Vuk je danas definitivno tu – od pojave „alternativne“ desnice, sve snažnijih anti-imigrantskih snaga u Evropi i izborne pobede huntiste Bolsonara u Brazilu – svedoci smo ne samo promene globalne političke slike već pre svega tihe promene kulturne paradigme. Bilo je tragikomično posmatrati pokušaje američkih liberala da diskredituju Trampa citiranjem njegovih skandaloznih mizoginih izjava ili visine poreza koji je uspeo da izbegne. Ono što im nije bilo jasno je da danas živimo u svetu u kom Donald Tramp nije izabran uprkos tome što je mizogin ili što ne plaća porez već upravo zahvaljući tome. Kako je došlo do te promene? Mogu da zamislim nekog poštenog levičara kako pokušava 1933. godine da objasni mladom nacisti apsurdnost njegove politike koja pravi savez sa najkrupnijim kapitalom a nominalno se zauzima za prava radnika dok mu se mladi nacista smeje jer pošteni levičar jednostavno ne razume da takva pitanja više nikog ne interesuju.

Ako u originalnom tekstu postoji politička teza, onda je to da je jedina političnost koja nam se danas nudi ona koja održava status quo. Alternativa koju nazivamo levom i desnom stranom političkog spektra bi zapravo mogli da posmatramo kao dva krila identiteskih politika – one koje se bore za (beli, hrišćanski, tradicionalni…) evropski identitet, i one koje u sebe uključuju borbu za ženska, LGTB+ i druga manjinska prava. Bez obzira da li govorimo o sukobu islamske i evropske civilizacije ili ksenofobnog tradicionalizma i liberalnog feminizma – politika se danas sve više prepoznaje kao sukob na polju kulture.

In modern politics, liberal leaders are forgiven for drone bombing as long as they’re cool with gay marriage, while on the right, enacting policies that devastate families and stable communities was cheered on at any cost as long as it dealt a satisfying blow to the trade unions, as we saw during the Reagan and Thatcher years. For both [Milo] Yiannopoulos and his online liberal enemies in the culture wars, essentially two rival wings of contemporary identity politics, to be said to have purely cultural politics would not be considered particularly pejorative.

Angela Negle, Kill All Normies1

Isto tako i predstava Alarmi! – i pored teme, načina na koji je obrađena u originalnom tekstu pa donekle i estetike, ona nije politička. Ono što nas je polazeći od teksta Emanuela Aldrovandija interesovalo u radu na ovoj predstavi – osim jasne želje da vas bezazleno zabavimo – je da se bavimo upravo ovim promenama u javnom diskursu, i to pre na kulturnom nego na (usko gledano) političkom polju. Drugim rečima, kroz priču o fašističkoj terorističkoj ćeliji koja želi da „oslobodi Evropu“, želeli smo da vidimo šta možemo da saznamo o samoj (evropskoj ili zapadnoj) kulturi u kojoj taj i takav fašizam nastaje. Iako ne postavlja ista pitanja, i originalni tekst koristi sličnu taktiku. Pisan u stilu agitke ili neke stand-up skeč forme, od Aldrovandijevog teksta bi se očekivalo da brani neku pamfletski jasnu tezu ili ideološku poziciju – ali već pri čitanju prve „dramske“ scene postaje jasno da nije baš tako. To ne znači da je sve što tekst nudi prazna zabava ili estrada. Naprotiv – mogli bi da kažemo da se u Aldrovandijevom tekstu sprovodi dosledna estradizacija političkog diskursa ali ne u svrhu depolitizacije već upravo da bi se otvorio prostor za problematizaciju (politizaciju) samog pojma političnosti – da bi nas podsetio da je prostor politike već i sam odavno postao estrada.

Estetika stvaranja istorije

Poznato je da je Joseph Goebbles voleo film. Smatrao ga je za ključno oružje domena kojim je suvereno vladao. Tokom svoje karijere glavnog nacističkog propagandiste Goebbels je nadzirao snimanje mnogih filmova kao i rad glavnog nemačkog studija tog doba. Veličanstvene nacističke parade, uticaj modernističkih struja u umetnisti i praćenje najnovijih tehnologija su bitno uticali na širenje popularnosti pokreta. Svoj poslednji film „Kolberg“, završio je samo nekoliko dana pre pada Berlina. Ono što je možda manje poznato je da je za snimanje ovog filma, dok je sam grad Kolberg padao u ruke Saveznika, sa borbene linije povukao više od pet hiljada vojnika da bi statirali u filmu. Na kritike svojih saradnika je odgovorio da je ovaj film važniji od pobede u ratu. U vreme kada su ruske trupe već bile u Berlinu, svojim najbižim saradnicima je rekao:

Gentlemen, in a hundred years still another color film will portray the terrible days we are undergoing now. Do you want to play a role in that film which will let you live again in a hundred years? Every one of you has the opportunity today to choose the person he wishes to be in a hundred years. I can assure you that it will be a tremendous film, exciting and beautiful, and worth holding steady for.1

Joseph Gebbels 3

Kada kaže za svoj pokret da predstavlja „novi punk“4, Milo Yiannopoulos jedan od vođa alt-right-a zna o čemu priča: iako današnja nova desnica ne nastaje nošena modernističkim stremljenjima ka budućnosti, oduševljena novim tehnologijama kao što su film i radio, automobil i avion nego se rađa u vreme novih komunikacionih tehnologija, u prostoru između anonimnosti internet foruma, nove dramaturgije reality programa i brze popularnosti koje nose platforme kao što su youtube, tviter, instagram i druge – ona nosi istu privlačnu moć transgresije i oslobađanja od pravila učmale srednje klase kao istorijski fašizam. Pitanje koje se nam se nameće je sledeće: ako možemo da kažemo da su nacisti, inspirisani tehnologijom koja je bila moderna u to vreme, sam istorijski narativ koji su stvarali, strukturisali kao epski, herojski film – koja umetnička forma bi odgovarala dolazećem fašizmu?

Milan Marković Matthis

1 Angela Negle u Kill all normies piše o ovom fenomenu detaljno: “Richard Spencer [jedan od pionira alt-right-a] had worked at The American Conservative, a high-quality anti-war anti-establishment conservative magazine, before being fired for his extreme views and moving to Taki’s Magazine, where he used the term‘alt-right’ regularly. After Hillary named the alt-right in a speech during the elections, Spencer finally achieved mainstream media exposure, featuring especially in liberal left-leaning publications like Vice.”
Angela Negle, Kill All Normies: Online Culture Wars From 4Chan and Tumblr to Trump and the Alt-Right (Zero books 2017), str. 49

2 isto, str.51

3Screening the past : film and the representation of history / edited by Tony Barta (Praeger Publishers 1998), str.130

4 „If you want to annoy somebody; If you want to piss your parents off; If you want to be ejected from polite society, there is no better way to do it than to cast a vote for Donald Trump. We are the new punk“
Milo Yiannopoulos, jedan od vođa prvog talasa novog desničarskog pokreta “Alt-Light” https://bit.ly/2YURhmr

Leave a Reply