O radoznalosti

In the absence of relationship with God, all curiosity is sin

U današnjem ciničnom svetu, prva asocijacija kada razmišljamo o radoznalosti je verovatno naivnost deteta, neke odrasle osobe sa teškoćama u razvoju ili druge osobe koja još uvek nije savim razvila društvene sposobnosti. Razlog za to je verovatno što radoznalost podrazumeva da postoje stvari koje ne znamo, polja kojima ne vladamo, u kojima dakle ne možemo da nastupamo sa pozicije koja se od nas zahteva – osobe koja vlada situacijom, sigurne u sebe, osobe koja drži stvari pod kontrolom… sa pozicije fah idiota. Verovatno ne postoji obezvređenija pozicija u vremenu koje nas ili stalno poziva na akciju (u imperativu „revolucionarne“ pseudo-aktivnosti) ili na odustajanje (u ciničnom hispteraju) a i čini se prirodnim da je u trenutku u kom živimo, u kom je prekarnost postala svakodnevnica za veliku većinu ljudi, potreba da za nečim stalnim, stabilnim, nečim što će nam pružiti bilo kakav osećaj sigurnosti, snažnija od želje da se upustimo u nešto novo a što ne mora nužno da bude i bolje.

Sam sam postao svestan važnosti radoznalosti tek kada sam pre godinu dana shvatio sam je potpuno izgubio. Godinama sam živeo u modu preživljavanja, pre svega zbog objektivnih (ekonomskih, „životnih“…) okolnosti. Radoznalost sam zamenio osećajem zadovoljstva – postalo mi je važno da nisam „loše“ – da nisam sam, da nisam gladan, nesrećan. To stanje bi naravno mogli da nazovemo depresija, i razmišljanje o radoznalosti bi isto tako moglo da bude i razmišljanje o depresiji ali s obzirom da je depresija postala dominantno stanje za ovaj stupanj razvoja buržoaskog društva, o njoj se ovih godina dosta piše. Mislim da nam razmišljanje o onome za šta verujem da je njena suprotnost – o radoznalosti – može otvoriti prostor za neke nove uvide ili bar nove načine da vidimo svet i sebe kao deo tog sveta (što je mnogo veća stvar nego što se to na prvi pogled čini).

Radoznalost je pre svega otvorenost prema svetu – svest o tome da postoji alternativa. Ona u početku isključuje vrednovanje, ne bavi se time da alternativa mora biti bolja od sadašnjeg stanja ali ako iz radoznalosti posmatramo svet oko nas, svesni smo da alternativa postoji, kao i to da verovatno postoji i više nego jedna. To znači da je stav koji proizilazi iz radoznalosti nužno nedogmatski. Ovo stanje bi od zavisnosti od pogleda na svet mogli da posmatramo kao proto-revolucionarno stanje kontakta sa društvom (klasom, rodom), religiozno stanje kontakta sa Bogom, ili kao vid jungovske integrisane ličnosti. Verujem da sva ova stanja opisuju sličan osećaj dubokog kontakta i otvorenosti za svet oko sebe i da je jedina razlika šta sa tim osećajem želimo da uradimo, što zavisi samo od naše ideološke pozicije. (Tek kada razmišljam o radoznalosti postaju mi jasni trenuci kao što je onaj u kom sam kao mali nabeđeni anarhista u srednjoj školi doživeo duboko razumevanje sa jednim monahom – pobegao sam iz škole, sedeo na klupi i pušio, on je došao i pitao da li može da sedne pored mene. Proveli smo sat vremena u razgovoru u kom sam u šoku shvatio da su nam osnovne pozicije skoro identične. Dva dana pre toga me je pop skoro zgazio vozeći crni audi sa zatamljenim staklima.)

Na društveno političkom polju pitanjem radoznalosti se posredno bavi Franko Berardi u knjizi „After the future“, u kojoj je mapirao odnos prema budućnosti tokom novije istorije, od fetišizacije u vreme moderni (počevši od futurizma), do kraja budućnosti sa „No future“ Pistolsa osamdesetih godina prošlog veka i Tečerkine TINA-a („there is no alternative“ – kapitalizmu). Berardija je sasvim moguće čitati iz ugla razmišljanja o radoznalosti s tim što postoji jedna ključna razlika – ono što je u moderni postojalo kao mitologizacija budućnosti – opsednost novim – ne postoji u stanju radoznalosti. Radoznalost od nas ne zahteva akciju i kao takva (za razliku od modernih političkih ili umetničkih projekata) teško može biti korisna za stvaranje viška vrednosti. Ono što nas istorija uči je da je previše često revolucija (svejedno da li u društvenom ili polju kulture) značila samo revoluciju sredstava za proizvodnju tako da bi mogli da kažemo da danas još uvek živimo u imperativu permanentne „revolucije“ koja će verovatno trajati sve dok nam ne ponestane fosilnih goriva. Radoznalost sa druge strane ne poziva na revoluciju. Ona ne poziva ni na šta. Ali iako je zbog toga što ništa od nas ne zahteva (i naviknuti na taj stalni poziv na pseudo-aktivnost) percipiramo kao pasivno stanje, ona to nije. Stanje neprestanog kontakta koje ona podrazumeva predstavlja vrstu aktivnosti za koju smo sve manje i manje sposobni. Sama radoznalost nije aktivnost na način na koji smo naučili da razumemo aktivnost, ali ona je uslov bez koje prava (a ne neoliberalna „revolucionarna“ pseudo) aktivnost – nije moguća. Osim toga, radoznalost ne ume da poseduje, i kao takva je u temeljnom sukobu sa samim ustrojstvom buržoaskog društva. Početnu fazu romantičnog odnosa (ali često i prijateljskog, profesionalnog, sa autorom kog čitamo…) uvek prepoznajemo kao radoznalost. Ko je ta osoba? Da li je moguće da je baš onakva kakvom je doživljavam? Trik ljubavi je to da što više upoznajemo osobu u koju smo zaljubljeni – sve smo više radoznali u vezi sa njom i samim tim i sve više zaljubljeni. Ali naučeni smo da u nekom trenutku poželimo da je posedujemo, da ona bude naša jer osećaj zaljubljenosti ne može da traje večno. Isto kao što smo u vezi sa novim ajfonom zaista radoznali samo tokom tizer faze reklamne kampanje nakon koje se prirodno očekuje da poželimo da on bude naš, i u ljubavi trenutak u kom partner postaje „naš“ (brak) – kada osećamo da ga zaista poznajemo – označava i kraj radoznalosti, kraj zaljubljenosti.

Ono čega sam postao svestan gajeći dete i radeći loše plaćene fizičke poslove je da je, gledajući iz klasnog ili feminističkog ugla, jasno da je radoznalost privilegija. Siromaštvo ubija radoznalost. Stres ubija radoznalost. Depresija ubija radoznalost. Ali nisam do kraja siguran šta je tu starije – izlazak iz depresije uvek izgleda kao neki alhemijski ritual ili onaj trenutak kada baron Minhauzaen sam sebe izvlači iz rupe tako što se povuče za perčin: radoznalost se vraća samo na jedan način – tako što smo radoznali. Pritom naravno da ne mislim da se iz siromaštva može izaći sopstvenim trudom, u najvećem broju slučajeva takva ideja predstavlja potpunu fantaziju. Govorim o nečemu drugom – da pitanje lične ili društvene promene zavisi ne samo od naše radoznalosti već i od toga kako reagujemo na tuđu radoznalost. Da li nas plaši radoznalost našeg partnera ili će nam poverenje i ljubav dozvoliti da njena radoznalost hrani našu? Revolucionarna situacija je ona kada se u društvenim okolnostima koje dozvoljavaju najmanji stupanj radoznalosti, ona („nekim čudom“) radikalizuje do krajnjih granica. Kritika da društvena promena ne zavisi od („nekog naivnog new age koncepta“) radoznalosti već od stepena organizovacije u kritičnoj društvenoj situaciji samo donekle ima smisla. Zašto danas, kada je situacija verovatno nikada nije bila teža ima tako malo organizovanja? Šta je bilo drugačije u vreme Komune? Da li su oni zaista znali šta rade? Osim što su društveno istorijski uslovi danas sasvim drugačiji, činjenica je i da od osamdesetih godina živimo pod neprestanom ideološkom torturom čiji je cilj ubijanje radoznalosti a posledica sistemska depresija i kultura panike.

Postoji nešto „zdravorazumski“ u našem strahu od društvenih alternativa, ili (ne nužno seksualne) radoznalosti našeg partnera – svest da u toj vrsti otvorenosti za svet postoji nešto destabišuće, nešto što nam može ugroziti i onako nestabilnu poziciju. Protivteža tom strahu može biti samo zajednička vera u ljubav, u radoznalost, poverenje, i vera da tvoja radoznalost hrani moju i obrnuto. To predstavlja „čudo“ radoznalosti – u određenim društvenim okolnostima, ona postaje je zarazna. U trenutku kada se na zidovima dvora starog, naturalizovanog poretka pojave pukotine, radoznalost postaje nešto što u osnovi podriva veru u „zdrav razum“ (strah i depresiju), a zajedničko delovanje (društveno organizovanje), ljubav – postaje nešto prirodno i neupitno.

Leave a Reply