Pisanje „Teoreme“ #1

5. podatak: Klasična umetnost
posmatramo Lučiju, ženu u najboljim godinama, kako sedi na verandi i čita knjigu i svesni smo da naš pogled nije nevin, svesni smo dakle i njenog tela i našeg pogleda koji prelazi preko njenog tela, od dugog vrata, bademastih očiju zagledanih u knjigu, nežnih i prefinjenih ruku koje tu knjigu drže, do nogu prekršenih na hoklici i dosade koja njeno telo prekriva kao najfiniji parfem kupljen u Acqua di Parma u ulici via Gesù blizu ulice via Monte Napoleone u Milanu, gradu koji na ovom svetu postoji samo jednim ciljem: da bi slavio lepotu žena kao što Lučija (Odetina i Pjetrova majka), da bi vi veličao važnost njihove lepote i važnost njihove dosade jer ta dosada nije obična, narodska dosada, već je to dosada koja je (ako joj je izložen pravi duh) sposobna da proizvede najviša umetnička dela – pa tako i mi sada nju, Lučiju, odnosno njenu lepotu, ne posmatramo kao lepotu nekog živog bića već pre kao lepotu nekog klasičnog umetničkog dela, iz vremena kada nije bilo mesta za grešku, dakle pre nego što je greška postala suština razmišljanja o estetici

Emilija              Gospođo ručak je na stolu.

pa ipak žene njene klase, pošto su predodređene da provode dane sedeći u fotelji na verandi, svoj kult prema lepoti smatraju prevashodno obavezom koju moraju prihvatiti kao nekakvu funkciju prilikom podele dobara, deo proizvodnje viška vrednosti – obavezom zbog koje se one (žene kao Lučija) postepeno pretvaraju u nekakva kruta bića, pa tako i sama Lučija – vidimo da je dobila odlike tajanstvene osobe kao i njen muž i pretvorila se u ovo kruto biće koje sada posmatramo kako sedi na verandi i čita knjigu obavijena dosadom kao najfinijim parfemom

Leave a Reply