Pisanje „Teoreme“ #2

Odeta              Bio je jedan period, kada sam imala desetak godina, kada sam svuda sa sobom nosila Freni i Zui, bila sam opsednuta tom knjigom. Bila sam potpuno svesna da je Selindžer pisao samo za mene. To nije bilo nešto što sam ikada dovodila u pitanje, ja sam to znala, od malena – da naša porodica nije obična porodica, da smo drugačiji od drugih porodica – iako to nije bilo nešto o čemu se ikada glasno govorilo, znali smo, svi smo to znali. Mama je jednostavno bila previše lepa za jednu ženu, Pjetro previše pametan i hrabar, tata previše uspešan a ja… ja sam bila previše talentovana – moje filmove koji će se baviti porodicama kao što je naša će jednog dana svi gledati (to smo znali, to mi je bilo jasno od malena, možeš da zamisliš malog idiota), tada mi se činilo da je razlika između naše i drugih porodica u tome što smo mi, ne kao pojedinci nego kao grupa, svesni na jednom višem nivou, kao što su ljudi koji su u stanju da misle svoju smrtnost svesni na višem nivou u odnosu na one koji to stalno potiskuju. Mi smo imali prava na tragediju. Na rekvijem. Ostale porodice su živele po refleksu, kao životinje, mi smo išli ka kraju svesno, otvorenih očiju. Posle mnogo godina sam shvatila da to podrazumeva i nesreću, da mi nemamo prava na tragediju – da smo mi na nju osuđeni. I onda sam počela da gledam ljude kao što si ti, obične ljude, kolege, prijatelje, obične prolaznike, ljude u čije misli nemam pristupa ali kojima sam na licu čitala sreću, bezbrižnost – osećanja koja sam kao mala naučila da prezirem iz dubine duše, počela sam da ih posmatram i da vidim drugu vrstu smtrnosti, koja nije tragična već koja se smeje, koja mi uzvraća pogled i smeši mi se dobronamerno, zaštitnički. Poželela sam da se utopim u tim očima, da naučim da nestajem u njima, da im dopustim da mi pomognu da se oslobodim sebe.

Leave a Reply