Draga Simona,

ovo pismo ti pišem iz tri razloga. Prvi je već što to nisam dugo radio. Drugi je činjenica da će ovo i drugi ljudi čitati, što je uvek dobar izazov i za onog ko piše i za odnos o kom piše jer, kao što ti je i samoj jako dobro poznato, zahteva drugačiju vrstu odgovornosti, izvodi iz zone komfora ali i traži da ne budeš do kraja iskren/a. Ta vrsta „iskrenosti koja ne robuje činjenicima“ ti je sigurno sasvim poznata, kao i (nama) ostalim narcisima koji često veruju da pisana reč ima moć da direktno utiče na realnost (tykw). Treći razlog zašto ti pišem je naravno to što će mi Maska za ovaj tekst platiti, i to, ako honorar uporediš sa pisanjem za pozorište, sasvim pristojno.

I

Iako sam u pozorište pre toga otišao samo nekoliko puta, upisao sam dramaturgiju verovatno samo zato što su me roditelji ubedili da je to jedan mogući način da živim od pisanja. Ne znam da li sam ti pričao o tome ali pozorište me u stvari nije previše interesovalo, ni pre, pa čak ni tokom studija. Kad god bih otišao da gledam nešto jednostavno bih se uplašio. Od načina kako se ljudi oblače, kako sede, do toga da se svi prave da veruju da su glumci na sceni stvarno ti likovi… osetio bih strah od svih tih pravila koja nisam razumeo jer mi ih niko nikada nije objasnio, nigde nisu bila napisana. Razlog zbog kog se nisam zapalio za pozorište nije bio samo to što su predstave koje sam gledao možda bile zaista loše ili to što sam bio mali nekulturni saljak (i jedno i drugo je verovatno tačno) već to što je svim ljudima sa kojima sam dolazio u kontakt, nepisana, neartikulisana društveno-ritualna uloga pozorišta (koju danas mogu da prepoznam kao ulogu ne samo u reprodukciji preocedura srednje klase već i reprodukciji same te klase – upravo taj fokus na procedurama je nešto što srednju klasu razlikuje od ostalih), bila važnija od bilo čega što se na toj sceni događalo. Ja jednostavno nisam umeo u tome da učestvujem jer sam, kao što smo to već rekli, bio mali seljak iz Zemuna.

I to je ono od čega bih počao ovo pismo, od toga da si ti bila prva osoba koju sam upoznao koja je pozorište smatrala za nešto ozbiljno, nešto suštinski bitno, mnogo bitnije od procedura srednje klase. To je išlo tako daleko da si davala utisak da zaista veruješ da je pozorište sposobno da utiče na materijalnu realnost (tykw) a u isto vreme si gajila neku vrstu pankerskog prezira prema njegovoj ulozi u klasnoj reprodukciji. Počeo bih dakle od nečega čega se nismo nikada dohvatili direktno iako smo puno puta o tome pričali – od odnosa do političnosti u pozorištu. U vreme kada post-dramski izraz postaje dominantna pozorišna moda, ti insistiraš na autonomiji dramskog teksta; prepoznaješ masturbatornu ispraznost deklarativne političnosti; u svoje drame upisuješ neke šifre, magijske reči koje su samo tebi i kome već treba razumljive (o tome više malo kasnije); ne voliš elitističko pozorište ali ni onu vrstu praznog populizma koje ne ume na pravi način da angažuje publiku… Kada sam te upoznao nisam mogao da razumem kakve veze sve to ima jedno s drugim ali mi je bilo jasno da tu nema nikakve arbitrarnosti. U tvom odnosu do pozorišta bilo je nešto zarazno, nešto predivno utopijsko i koliko god da te zapravo nisam razumeo, znao sam da želim da te upoznam.

Ali kako to – neka računovotkinja iz Ajdovščine, jugo-nostalgičarka u najgorem smislu te reči, žena koja se u teatru najviše bavi produkcijom, uvek sa bluetooth slušalicom u uvetu… kakve veze ona ima sa fantastičnim svetom deklarativne politike, aktivizma, savremenim supkulurama – svim tim stvarima koje su meni tada, pre petnaest godina bile bitne? Ono što sam razumeo tek mnogo kasnije je da si ti jedna od retkih ljudi koje sam u to vreme poznavao koja je izbegla dve velike zamke našeg vremena – postmoderni, razigrani cinizam, relativizam i nihilizam sa jedne strane i rigidnost identitetskih politika sa druge. I naravno da nisam mogao da razumem tebe, kada nisam razumeo ni sebe i činjenicu da su aktivizam i „posvećenost društvenoj borbi“ na koje sam bio toliko ponosan, više služili za održavanje mog sopstvenog identiteta nego nečemu što bi imalo bilo kakav uticaj na društvo. To je nešto što u trenutku kada smo se upoznali nisam umeo da prepoznam jer je moj put oslobađanja od (buržoaske) potrebe da se u svemu polazi od identiteta (pa makar on bio i samo prazan place holder kao što je queer anarhizam ili nešto slično) trajao još nekoliko godina, i zapravo tek kada sam se preselio u Švedsku (svetski centar proizvodnje identiteta), i kada je moj identitet, po prvi put u nečijim tuđim rukama, postao jasno – muški, srpski (ili kako god da su me meki švedski rasisti u tom trenutku videli)… tek tada sam počeo da razumem šta je to što me je privuklo tvom svetu, svetu za koji ti, kao svi mi narcisi, veruješ da ga stvaraš.

Danas bih (na tvoje zgražavanje) tu poziciju nazvao hrišćanskim (proto)komunističkim univerzalizmom Pazolinijevskog tipa. Lepe velike reči, da (jebi se), ali to poređenje sa Pazolinijem je korisno iz više razloga (koliko god se ti možda bunila zbog toga) – ne samo zbog navodne šizofrenosti njegove ideološke pozicije (usidrene u ranohrišćanskoj Ljubavi a okrenute ka komunističkom Čoveku budućnosti, u pokušaju da uspostavi novo polje univerzalnosti), ili izraza (spoj popularne, tradicionalne i visoke kulture) već možda pre svega jer se i kod tebe često momenti Sakralnog događaju upravo u bavljenju onim najnižim, prljavim – u bavljenju telom. Telo o kom ti pišeš je smrtno, ono je mučeno, ono je hrana i predmet želje – ali u vezi njega, čak i kada ne može da umre, nema ništa transcedentno. (I kod tebe se Bog sapleo na koru od banane). Kako vreme ide, telo i telesnost kao tema zauzimaju sve važnije mesto u tvom pisanju, ali za mene je mnogo bitnije nešto drugo. Pomenuo sam ti to jednom, usput, posle tvog predavanja na AGRFT – kada je odnos do tela u pitanju, meni je najuzbudljiviji način na koji ti uspevaš da pružiš telesnost samom tekstu. Koristiš različite mehanizme – ponekad didaskalije dajući glas tekstu posredno donose i njegovo telo, koje moramo da domaštamo, osetimo, da bi uopšte mogli da razumemo sve o čemu pišeš; a ponekad jednostavno putem afekta – kada je neka deonica pisana tako da kao tuđe telo utiče na afektivnost mog (npr. da mi se digne kurac, hvala lepo), ali u svakom slučaju postoji osećaj da sam tekst postaje subjekt, da sam tekst nešto od mene hoće. Neki bi to možda nazvali performativnošću teksta, naročito onih delova koji „nisu dramski“, ne znam, ali imam utisak da je i za tebe to nešto što te najviše uzbuđuje kada pišeš (molim te, ispravi me ako grešim) – taj alhemijski pokušaj spajanja stvari koje jednostavno nije moguće spojiti. Tekst je tekst upravo zato što nema telo – tekst je čist duh. U svakom slučaju, taj u osnovi komičan spoj materijalističkog i „hrišćanskog“, za mene predstavlja politički projekat u najboljem smislu te reči. I mislim da je upravo to, ta vrsta radikalnog materijalizma, materijalizma koji odlazi tako daleko da tamo pronalazi nešto što smo navikli da vidimo kao njegovu suprotnost – ono što me je tebi privuklo, verovatno je to bila ta ozbiljnost koja je bila prisutna od prvog trenutka kada sam te upoznao. Način na koji sam ja doživljavao političnost (uvek izvana, deklarativno, „aktivistički“), seksualnost (zasićenu edipalnom krivicom) i pozorište (koje nisam mislio da može da ponudi bilo šta osim srednjeklasnih procedura) je bilo suočeno sa tom ozbiljnošću1 koja me od onda stalno opominje da prestanem da serem. Cut the crap. Prestani srat‘. Predivno uputstvo i za život i za pisanje. Samo prestani srat‘.

II

Da, serem. Voliš da kažeš da je svet u kom živimo, pa tako i svet umetnosti, svet starih muškaraca koji seru. Iz različitih ideoloških pozicija, često dramatično suprotsavljenih, ali starih muškaraca. Koji seru. Kao što vidiš, i ja ubrzano postajem jedan od njih. Na neki način sam to uvek i bio. Drugo (neprijatno) pitanje koje želim da ti postavim i (u najboljem stilu matorog muškarca) sam na njega odgovorim, je sledeće: u kolikoj meri je naš odnos u poslednjih petnaest godina bio obeležen činjenicom da si ti žena a ja muškarac. Seksualnost je na jedan ili drugi način uvek bila prisutna, da, kao što je od kad smo se upoznali, jedna od bitnih procedura našeg odnosa bilo čitanje kafe (i naravno moja obaveza da u njemu pročitam neki veliki i lep kurac), ali to je drugo. Čitanje kafe je umetnost. Zanima me, u kojoj meri je to uticalo na naše prijateljstvo, na to kako sam ja doživljavao tebe i tvoje pisanje i ti mene.

Moj odnos do žena je uvek bio komplikovan (kao i tvoj odnos do muškaraca). Majka mi je bila jedna od vođa feminističkog pokreta u Beogradu, aktivna, autoritarna… ali doma je bila domaćica. Otac je zarađivao, a majka se bavila naučnim i političkim radom… i pored toga kuvala, spremala i bavila se decom. Ti si takođe odrasla u patrijarhalnoj porodici, doduše bez liberalno feminističke maske koju imala moja ali ono što je bilo isto je da su majke bile te osobe koje sve mogu, sve razumeju, i moraju da paze da ne ugroze to osetljivo biće koje se zove muškarac. To je bilo jasno i meni i tebi još u detinjstvu ali je to imalo sasvim različite posledice. Kod mene je to razvilo jedno potpuno toksično osećanje koje bih nazvao rodnom krivicom (a krivica, to zna svaki bivši narkoman služi samo da se određena destruktivna aktivnost održi, da se ukine misao koja bi mogla da učini da se obrazac promeni). Ti si sa druge strane, čini mi se, uvek bila jako nepoverljiva prema ženama. Ono što je možda bila loša osobina kada si bila mlađa, kasnije, kada sam te upoznao razvilo se u poziciju koja je meni bila izuzetno značajna u trenutku kada sam počeo da prepoznajem potencijalnu toksičnost mog edipalno shvaćenog „feminizma“. Ta tvoja (za mene tada iznenađujuća i nova) pozicija, ne polazi od nekog pozitivnog identiteta žene – možda si intuitivno osetila zamku koju predstavlja ideja da je žena nešto drugačije, nešto posebno (pozitivno, dobro, spiritualno…) – da žena zapravo biva proizvedena u ženu upravo u trenutku kada se od nje napravi izuzetak, kada treba da bude obožavana ali i kada se nalazi u ulozi žrtve (kada biva zatvorena u kuhinju, kada joj se prepuste deca, kada bude ostavljena zbog neke mlađe…). Ona bude proizvedena u taj identitet, kome onda u nekom „emancipatorskom“ ili new-age političkom projektu pokušavamo da dodelimo pozitivne karakteristike i onda to nazivamo feminizmom. Svaki takav pokušaj je osuđen na neuspeh ne samo zato što predstavlja odgovor na problem koji je formulisao naš neprijatelj već zato što tih pozitivnih karakteristika žene jednostavno nema. Ono sa čime sam se suočio kada sam te upoznao je ponos (a svako ko te je iole upoznao zna o čemu govorim), ali to nije bio ponos žene. To što ti pišeš nije ženska literatura. Čak i kad pišeš sa pozicije koja je pozicija Žrtve (ratova, bolesti, patrijarhata…) ti odbijaš da prihvatiš onu vrstu ponosa koju bi identifikacija za tom nametnutom pozicijom lako mogla da podrazumeva. Ukratko, sa tobom nikada nisam morao da razmišljam da li si i ti takvo izgubljeno, sebično, smrtno, napaljeno govno od krvi i mesa kao ja, i u tom smislu smo od početka bili ravnopravni.

III

Možda je ovo dobar trenutak da pređem i na poslednju stvar o kojoj sam hteo da ti pišem a ona se tiče odnosa intimnosti i upotrebne vrednosti teksta, u tvojim tekstovima i performansima ali i ovom pismu koje ti pišem. Mislim da je jasno, ti to i ne kriješ previše, da neki tvoji performansi, tekstovi, osim određene vrste užitka i provokacije koju pružaju publici imaju značaj koji je samo tvoj i intiman. Pomenuću „Ja žrtva“, performans i tekst koji (između ostalog) dovodi do neke vrste defeminizacije tvoje pozicije (da se za trenutak vratimo na prethodno pitanje), jer se, pretvarajući sopstveno iskustvo u narativ, ti u njemu distanciraš od pozicije žrtve. Upravo time što sebe uzimaš za predmet kojim se tekst bavi, odričeš se uloge Objekta i preuzimaš ulogu Autora, univerzalnog subjekta (poziciju koja je inače rezervisana za muškarce). Mi, publika, smo tu samo u ulozi svedoka nečega što se tebi događa. Ili „Drugič“, u kom publika čita tvoj tekst a ti sediš i slušaš. Ili „Do zadnjega“ („Prečiščevalni ritual“!), performans u kom čitaš svoja sabrana dela. Ko tu koga vara? Ko koga koristi? Da li autor vara publiku, ili sam biva prevaren? Da li se intimnost koristi kao alibi za tekst/izvođenje koje ima sasvim konkretnu upotrebnu vrednost ili obrnuto, da li činjenicu da si angažovana da pišeš neki tekst koristiš da bi imala platformu da svoju intimu nametneš publici (a nekima u publici posebno)? Tu možemo da se vratimo i na šifre, momente magije koji se pojavljuju u tvojim tekstovima… Ko tu koga vara? I da li iza te lažne intimnosti postoji nešto što je istina? Da li se ja u ovom pismu pravim da sam intiman, da koristim ovu platformu da bih ti rekao nešto što nisam imao prilike da ti kažem uživo (jer i onako uvek pričamo o tvojim ljubavnim problemima) ili koristim našu intimu da bi ovaj tekst bio zanimljiviji (ili da bih lakše zaradio tih par stotina evra honorara)?

Teza kojom ću završiti odnosi se i na ovo pismo i na sva ova pitanja koja sam upravo postavio. Verujem da kada je određena vrsta intimnosti, vere, u pitanju, da se do nje može doći samo prevarom, odnosno kroz igru – da postoje određene istine koje nisu ništa manje stvarne samo zato što smo svesni da ih upravo konstruišemo. (tykw) Ono što ti radiš kada si „lažno“ intimna, kada se „praviš“ da svoje iskustvo stavljaš ispred iskustva publike… nije prevara iza koje postoji nešto drugo, neka druga istina. Ta prevara, čije smo „žrtve“ svi, uključujući i autora, odnosno tebe (ili kada je ovo pismo u pitanju, mene) ne krije neku drugu istinu, drugu realnost, drugu nameru. Ona je upravo stvara.

Milan

tekst prvi put objavljen u Maski, časopisu za scenske umetnosti, broj za decembar 2019.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
1 Ozbiljnost o kojoj pišem ne podrazumeva odsustvo humora, baš naprotiv, prisutnost humora je uslov svakog iole ozbiljnog pokušaja razmišljanja o sebi i svetu. Humor je način da mislimo svet koji nije moguće misliti.

Leave a Reply