Ljubav se jednostavno dogodila. Niko je nije zvao. Bar ja nisam, to znam sigurno. Niko je nije zvao, ali bila je tu, tako, dvadesetak godina, od 1980. do 2000. Otrpilike. Bila je tu, mnogi ljudi su se jebali, ja sam se jebao, svi su se intenzivno jebali. A onda su počeli da umiru. Mnogi su umirali, intenzivno su umirali, ja doduše nisam, to znam sigurno, mnogi su se jebali, mnogi su umirali a ljubav je i dalje bila tu. Ja sam se sve manje jebao ali sam gledao druge kako se jebu. Gledao sam kako se jebu i razmišljao.
Gledao sam ih tako kako se jebu i razmišljao: prvo nam nisu dali da se jebemo, tukli su nas ako se jebemo ali mi smo se i dalje jebali. Onda je bio taj jedan trenutak, u amplitudi, kada je sve stalo. Samo za trenutak je sve stalo. A onda su počeli da nas teraju da se jebemo. Stalno. U autobusu, u školi, na ulici, na poslu, u svakom jebenom trenutku smo morali da se jebemo. I tukli su one koje se ne jebu. Često su me tukli.