Nihilistička utopija

tekst za program predstave Kaligula Narodnog pozorišta u Beogradu u režiji Snežane Trišić

Gaj Julije Cezar Avgustus Germanikus, od milja Kaligula, bio je vladar Rima u prvom veku naše ere. Omiljeni sin omiljenog generala Germanikusa, Kaligula je počeo svoju vladavinu u miru i blagostanju. Posle rane bolesti ili mogućeg pokušaja trovanja, sasvim je promenio stil vladanja pa ga savremenici od onda opisuju kao zločinačkog tiranina koji je i pored nekih progresivnih reformi ostao zapamćen kao hiroviti ubica posvećen povećanju sopstvene moći. Upoznati se sa istorijskim izvorima na kojima je Alber Kami bazirao svoju dramu svakako ne škodi ali je važno stalno se podsećati da Kamijev „Kaligula“ nije istorijska drama kao i da bi svako čitanje koje bi svoje argumente tražilo isključivo u antici bilo jednostavno pogrešno. Kami je pisanje drame počeo 1938. godine a prva verzija je objavljena u Francuskoj pred sam kraj Drugog svetskog rata, rata koji nije doneo samo novu tehnologiju ubijanja. U Nemačkoj je ideologija koja je nosila rat bila tako snažna da se može opisati i kao neka vrsta nihilističke utopije. Dobra ilustracija te strasti je događaj od 18. februara 1943. godine, kada je nemački narod u hali Sportapalast u Berlinu zajedno sa Jozefom Gebelsom ostrašćeno urlao da želi totalni rat do (samo)uništenja, iako je već postalo izgledno da će Nemačka biti poražena. Kako razumeti taj višak strasti sa kojom je nemački narod hrlio u zločin i propast?

Pre nekoliko godina otišao sam da posetim Majdanek, koncetracioni logor iz Drugog svetskog svetskog rata koji se nalazi u blizini grada Lublina u Poljskoj. Zbog blizine granice sa Sovjetskim savezom i činjenice da su Nemci na kraju rata morali da ga napuste na brzinu, Majdanek je ostao jedan od najbolje očuvanih spomenika nacističkom varvarstvu. Otišao sam tamo očekujući da vidim zlo, mržnju, afekt… umesto svega toga našao sam logiku. Strašnu, zlu, monstruoznu, da, ali ništa više od logike. I upravo to me je šokiralo, mnogo više od brda kostiju pored krematorijuma, skladišta cipela koje su ostale iza mučenika ili zastrašujuće postavke muzeja – dakle ne mržnja već upravo nedostatak mržnje, bilo kakvog afekta, bilo je ono zbog čega sam zanemeo.Ono što me je čekalo u Majdaneku nije bilo mesto zločina već industrija smrti i njena strašna lakoća i praktičnost, industrija koja nije proizvodila ništa drugo osim užasnog spomenika proizvoljnosti sopstvenog čina. Jevreji nisu bili ljudi i potrebno ih je bilo istrebiti zato što su Nemci tako u jednom trenutku odlučili – i upravo to, sloboda da tako nešto odluče je bilo ono što ih je u tom istorijskom trenutku činilo Nemcima.

Postoje čitanja ovog komada, i prestave koje Kamijev komad vide pre svega u svetlu užasa koji je svet doživeo dolaskom novih, zločinačkih ideologija i apsurdnim fanatizmom njihovih podanika. Iako i takva (nazovimo ih „politička“) čitanja mogu biti inspirativna, verujem da za tekst kao što je „Kaligula“ nisu dovoljno ambiciozna. Čak ako bi u razmišljanju o ovom komadu pošli od koncentracionih logora kao kraju evropske civilizacije, pitanje na koje bih želeo da dobijem odgovor nije samo kakva ličnost je bio „ludi“ Vođa koji je naredio njihovo uspostavljanje, već pre svega kako nas je uvođenje logora u političko (etičko) polje promenilo kao ljude. Nas, danas. Nacističkog vođe više nema ali logika koja me je dočekala u Majdaneku još uvek postoji. Danas više nego ikada obožavamo one koji sebi dopuštaju fantastičnu, harizmatičnu slobodu da ne budu ljudi, bez obzira da li na polju kulture, politike ili ekonomije – one koji krše dosadna pravila društvenosti za koju, koliko god se pravili, svi jako dobro znamo da više ne postoji. Obožavamo kreativnost, funcionalnost, sposobnost da se posao dobro obavi čak i ako to znači dozvoliti smrt stotine hiljada ljudi zbog nekoliko procenata profitne marže i to je do te mere normalizovano da bi bilo koji CEO koji bi zbog bezbednosti nekih tamo seljaka na drugom kraju sveta dopustio da kompanija trpi minuse, odmah bio otpušten. Čitanje koje nam se na taj način otvara, Kaligulu spušta sa (za nas) bezbednih visina raznih imperatora, kancelara i vođa, i postavlja ga na skomno mesto Savremenog subjekta. Na tvoje i moje mesto – mesto slobodnih, mislećih ljudi koji i ako veruju u Boga, to je vera bazirana na tradiciji i kulturi više nego na nekim radikalnim univerzalističkim emancipatorskim ili etičkim zahtevima. Neprijatno pitanje koje nam se dakle postavlja čitajući Kamijevog „Kaligulu“ je: da li od rađanja buržujskog društva, renesansnog oslobađanja čoveka i smrti Boga postoji prava linija koja vodi isključivo do koncetracionog logora? Da li bi mogli da zamislimo i neki drugačiji univerzalistički projekt ili u nihilističkoj utopiji u kojoj živimo više nema mesta za još jednu utopiju – onu okrenutu životu?

Milan Marković Matthis

Leave a Reply