Voleti stranca

tekst za program predstave „Ali: Strah ti poje dušo“

Prvo što sam pomislio pogledavši Fazbinderov film bilo je, kakva divna igra! I dalje verujem da je ovaj film pre svega to – poziv na igru. Pozicija u koju nas autor stavlja je dvojaka – podseća na „demokratska“ stremljenja pozorišta Hajnera Milera, koje na sasvim drugačiji način od Brehtovog zahteva da se publika uključi. Ovaj film sa jedne strane (jednostavnošću postavke, pravolinijskom strukturom i korišćenjem tehnike poetkog sažimanja) zaista podseća na neki od Brehtovih poučnih komada, a sa druge – činjenicom da se predstavlja kao materijal „oslobođen od interpretacije u postavci“ – zahteva (baš kao što je to od svoje publike očekivao Miler) snažan interpretativni angažman. To zvuči kao spoj dva nespojiva zahteva, ali igra počinje i ranije, već kod razmišljanja o osnovnom stavu ovog filma o temi kojom se bavi.

I pored jasnog, skoro melodramskog karaktera ovog filma, nikako nismo mogli da se odlučimo da li je ovo romantična ili duboko anti-romantična priča. Posle nekih čitanja nam se činilo da radikalnije napada ideju romantične ljubavi nego na primer Elfride Jelinek u „Ljubavnicama“ a odmah po sledećem bi bili poneseni jednostavnošću priče o dvoje ljudi sa društvene margine koji nemaju ništa osim međusobne ljubavi. I ona je velika, njihova ljubav, velika i predivno nemoguća. Čini se da velike ljubavi zahtevaju izazov, određenu prepreku svom ostvarenju da bi mi verovali u njih i to su najčešće neka nepromenjiva društvena pravila, nepremostive razlike u društvenom položaju ili nešto drugo što naizgled ima mnogo više sa svetom u kome ljubavnici žive nego sa njihovim odnosom. To naravno nije istina jer kada u pričama sa srećnim krajem ljubav na kraju pobedi, ta ljubav menja i samo ustrojstvo sveta, dok u tužnim pričama mi patimo zajedno sa stradalim ljubavnicima, identifikujući se ne toliko sa njihovom neostvarenom ljubavi koliko sa posledicama činjenice da su pravila simbolnog poretka u kom i sami živimo u osnovi nepromenjiva i da iskorak iz sveta nije moguć. Sudbina jedne ljubavi je tako na najdirektnije povezana sa načinom na koji doživljavamo sebe, pa samim tim i kako interpretiramo svet.

Film „Strah jede dušu“ u tom smislu nije drugačiji od ostalih ljubavnih priča osim što on odlazi korak dalje pa ne tematizuje samo sukob na liniji nemoguća ljubav protiv sveta koji za nju nije spreman već upravo govori i o načinu na koji taj svet, koji pre svega živi u nama samima, utiče na našu sposobnost da volimo. Čitanje koje nam on nudi, a kojim sam u pisanju adaptacije odlučio da se bavim, je fokusirano dakle na odnos između onoga što definiše svet u kom živimo – što nazivamo (društvena) realnost – i usamljenog pojedinca. Pokušao sam da izmislim jedan glas čija bi pozicija bila ambivalentna, koja se menja i kreće od direktne deklaracije svoje namere – usmeravanja pogleda, kadriranja, komentarisanja do povlačenja u neku vrstu proznog opisa ili u poetsko otvaranje asocijativnog polja. Namera mi nije bila da se priča aktualizuje – verujem da je odluka koju smo napravili da se zadrži originalno vreme i mesto radnje sasvim ispravna – već upravo da se „nasilno“ stvori distanca koja čini da nam nije do kraja jasno šta taj glas od nas želi iako sumnjamo da ima neku skrivenu nameru. Ukratko, u glasu sam pokušao da pomirim (ili dodatno sukobim?) naizgled nepomirive zahteve Milerovog „demokratkog“ poziva na interpretaciju i Brehtovog poučnog komada.

Kupiti deo neba

Ljubav nam se u ovom filmu otkriva kao nešto što u osnovi konstituiše svet u kome se nalazimo ali u isto vreme nudi najsnažnije obećanje da je iz tog sveta moguće iskoračiti. Presudna informacija za ovakvo čitanje je činjenica da su i Ali i Emi, svako na svoj način, autsajderi, ljudi sa margine, ljudi koji ceo život maštaju o „normalnom životu“. Šta je taj „normalan život“ kome se oni nadaju? Kraj usamljenosti, sigurno, ali i dostup do svega onoga što zajednička plata može da im obezbedi (ono što Emi naziva „komadićem neba“) – da izleta, restorana, konzumerizma – ukratko, do naše kulture, kulture srednje klase. Taj „komadić neba (raja)“ svi želimo za sebe, i u ova prekarna vremena za veliki deo ljudi on se uvek prikazuje kao samo malo izvan domašaja. Sa druge strane, vreme u kome je nastao film korespondira sa pozicijom glavnog junaka. U Zapadnoj Evropi (na sasvim drugim osnovama i u kod nas u SFRJ), sedamdesete godine su predstavljale vhunac ere društva blagostanja, koji je velikom broju ljudi omogućilo pristup načinu života koji je to tada bio rezervisan samo za srednju klasu. Činilo se da je moguće vrednim radom, trudom i posvećenošću „kupiti deo neba“. Pitanje koje postavlja film, koje samo na prvi pogled zvuči banalno je, da li je ljubav u raju uopšte moguća? I kako je onda moguće da romantična ljubav – ista ta ideologija koja služi za održavanje suicidalnog, šest stotina godina starog sna buržoaskog društva, baziranog na ideji vlasništva – može da ima bilo kakav potencijal za radikalnu promenu sveta?

Postoji momenat u svakom ljubavnom odnosu kada osećamo da suštinski ne poznajemo niti sebe ni osobu koja se odjednom pojavila pored nas, pa samim tim ni realnost koja taj susret omogućila. To je na primer momenat prvog sustreta. Ovaj novi odnos sa strancem pravi pukotinu u našem doživljaju realnosti, pukotinu koju želimo što pre da zatvorimo da bi tu novootkrivenu ljubav mogli da uključimo u svet u kojem živimo, da je uprkos svim preprekama učinimo mogućom. U trenutku kada u tome uspemo, svaka moguća radikalnost tog odnosa nestaje. Ali Fazbinder nam kroz suočavanje prvog i poslednjeg plesa Emi i Alija nudi uvid u to da je ta pukotina potencijalno uvek tu i da ipak postoji nada da nam osoba koju volimo, baš kao i svet u kome živimo, zauvek ostane stranac.

Milan Marković Matthis

Овај унос је постављен у Scena. Означити линк.

Leave a Reply