Kako je umrla NADA (i da li nam nedostaje)?

[Tekst napisan za Raster – godišnjak nezavisne scene 2009.]

Voleo bih da se odmah na početku razumemo, u Srbiji danas jednostavno nema dobrih mladih pisaca. Teška situacija u kojoj se nalazimo nije samo posledica toga što mladi pisci loše pišu već pre svega činjenice da Mi više nismo mladi.

U našem pozorištu dugo je vladala institucija Genija. Jovan i Branislav, Aleksandar i Ljubomir, Dušan i Siniša, Biljana i (možda ne u tolikoj meri) Milena… svi oni, ma koliko različiti, pripadaju jednoj paradigmi koja je zavisila ne samo od načina funcionisanja samog pozorišta već i društva u celini. Pisac je osoba koja Zna. Glavni zadatak reditelja, glumca i na kraju publike je da na pravi način pročitaju ono što je pisac napisao. A kako se Genije ne postaje nego rađa, reditelji, upravnici pozorišta i ostali koji su se nalazalili na pozicijama od kojih to zavisi, u poslednjih nekoliko godina imali su odgovornu ulogu da otkriju sledećeg/ću.

Od kad sam upisao Akademiju bilo mi je jasno da pozorišna scena nije isto što i punk scena, da su tu stvari možda malo drugačije postavljene, ali sam ipak bio ubeđen da ne moram da budem genije da bih našao svoje mesto na njoj. Nisam mogao da zamislim da bilo koja scena može da ima samo jedan tok koji se svakih nekoliko godina obnavlja jednim Novim Imenom.

Kriza dramskog teskta koja je vladala u trenutku kada sam postao aktivan na pozorišnoj sceni Beograda bila je nešto drugačija od ove danas. I tada Mladi naravno nisu umeli da pišu, ali ne zbog toga što mi nismo bili mladi (kao danas), već zato što nismo bili Veliki pisci. Mladi pisci, tek diplomirani dramaturzi, nalazili su se u paradoksalnoj situaciji. Nismo dobijali šansu da radimo, učimo, pa čak ni da neko pročita ono što napišemo jer nismo bili dovoljno dobri, a prepušteni sebi, demotivisani i sa potpuno pogrešnim idejama o pozorištu (isključivo kao o instituciji koja je u stanju da zalupi vrata pred nosom) nismo ni imali šansu da postanemo ono što smo danas (Genijalni Pisci). Zato je ideja Miloša Krečkovića da 2001. godine započne projekat NovaA DramA u Narodnom pozorištu u Beogradu izgledala spasonosno. Oslobođeni obaveze da budemo genijalni, mogli smo da radimo svoj posao, da pišemo svoje i čitamo tuđe tekstove, radimo sa kolegama iz drugih zemalja, učimo… i budemo za to plaćeni?! Sasvim tiho i neočekivano, dogodilo se nešto novo na pozorišnoj sceni. Ne mislim samo na drame koje su tada bile napisane (sve su kasnije bile i izvedene), već na uslove u kojima su nastajale: pisac više nije bio umetnik koji u samoći svoje sobe stvara remek dela; tekstovi su nastajali na radionicama, u radu sa nekoliko kolega; tekst se menjao, dorađivao, bilo je neuspelih verzija od kojih se odustajalo da bi se vratilo na stare… Ukratko, nije samo Pisac umro, umrlo je i Delo1. Ali ono što se rodilo bilo je veoma snažno, bar za nas koji smo učestovali u tome, dovoljno snažno da se osetimo delom grupe koja nešto menja. Čini mi se da nam u to vreme nije bilo baš do kraja jasno šta je to što se promenilo ali osećaj je u svakom slučaju bio tu.

I zaista, scena je prepoznala (možda pre svega tržišni) potencijal novog talasa i ubrzo su sva gradska pozorišta imala po nekoliko mladih autora na scenama. U tom periodu izvedene su drame Maje Pelević, Filipa Vujoševića, Minje Bogavac ali i drugih mladih autora koji nisu u početku bili direktno povezani sa projektom – Dimitrija Vojnova, Aleksandra Novakovića, Ive Modli, Ljubinke Stojanović, Fedora Šilia, Milice Konstantinović, Milene Depolo…

2005. godine došlo je do promena na trusnom tlu Narodnog pozorišta i projekat je ostao bez finansijske podrške i bez Miloša Krečkovića koji se trbuhom za kruhom preselio u Jugoslovensko dramsko pozorište. Nas nekoliko koji smo u tom trenutku upravo završili jedan krug radionica odlučili smo da probamo da nastavimo da radimo kao no-budget projekat. Nova drama je sledećih nekoliko godina radila u neobičnim, gerilskim uslovima. Imao sam osećaj da smo skvotovali kancelariju u Narodnom pozorištu. Nismo dakle imali nikakvu finansijsku podršku, ali nas niko nije ni uznemiravao svojom pažnjom. Bili smo prijatno ignorisani od strane ljudi koji su nam ustupali prostor. U to vreme svi dosta pišemo ali u isto vreme pokušavamo da na neki način uključimo i druge kolege. Tako nastaje online arhiva savremenog dramskog teksta nova-drama.org.rs2, prvi website te vrste u regionu, i festival scenskih čitanja autora koji su objavili svoje tekstove na sajtu – Staše Bajac, Jordana Cvetanovića, Ivana Pravdića i drugih. Ovaj period nije dugo trajao jer je zavisio pre svega od aktivističke energije učesnika a ta energija, suočena sa tihim zidom ignorisanja od strane institucije u kojoj smo radili i šire pozorišne javnosti nije mogla da traje beskonačno.

I pored stihijskog, nedovoljno promišljenog i suštinski neorganizovanog karaktera novog talasa pisaca i spisateljica, rekao bih da je taj udar energije bio koristan na još jednom nivou (osim što je izvođačkoj sceni doneo nekoliko novih imena) – ukazao je na još jedan mogući ugao razmišljanja o našem pozorištu. Možda je kriza o kojoj se dosta pričalo u tom periodu mogla da se posmatra ne kao kriza dramskog teksta, već kao znak potrebe za temeljnim promenama u načinu na koji nastaju izvođačke umetnosti kod nas – u produkcijskim uslovima, u odnosu između pisanog teksta i izvedbenog teksta, i na kraju krajeva – u očekivanjima publike.

Paralelno sa početkom novog samoosvešćivanja nezavisne scene u Beogradu 2005-2006. godine, projekat NovA DramA prestaje da postoji u Narodnom pozorištu, ali ljudi koji su bili aktivni u njemu nastavljaju da deluju na dva nivoa – u institucionalnom i u ovkiru lokalnih i međunarodnih nezavisnih, vanistitucionalnih inicijativa. Minja Bogavac postaje selektorka Ex-teatar festa, festivala eksperimentalnog, alternativnog, niskobudžetnog i angažovanog pozorišnog izraza u Pančevu, Maja Pelević dramaturškinja u Narodnom pozorištu, a ja počinjem višegodišnji projekat „Nedelja nove drame“ na Sterijinom pozorju u Novom Sadu.3

Minja Bogavac je u nemogućim uslovima uspela da reorganizuje Ex teatar fest u Pančevu, koji je za nekoliko godina svog novog života postao bitno mesto okupljanja i susreta učesnika nezavisne scene. Na žalost Ex-teatar fest je ove godine (kao mnoge druge dobre inicijative kod nas) pao kao žrtva promene upravljačke strukture institucija kulture.

Maja Pelević je tokom dve godine rada u Narodnom pozorištu nastavila sa nekim od aktivnosti projekta Nova drama – organizovala je čitanja savremenih rumunskih i nemačkih pisaca, a u tom periodu je na sceni Raša Plaović na hrabar način postavljeno nekoliko domaćih i stranih tekstova, što je sve doprinelo utisku da se Narodno pozorište otvara za smelije, savremenije projekte.

Moj rad u okviru festivala Sterijino pozorje takođe sam doživeo kao neku vrstu ekscesa – kao da sam se ponovo našao u kancelariji u Narodnom, kao da je neko ponovo jednostavno tolerisao naše prisustvo. Tokom tri godine kroz ovaj regionalni projekat je prošlo mnogo talentovanih i hrabrih autora od kojih je nekoliko nagrađeno (Simona Semenič za tekst „5dečaka.org“ – Grumova nagrada, Slovenija, Goran Ferčec za tekst „Pismo Heineru M.“ – „Über Grenzen sprechen“ Austrija) a više njih je i izvedeno na scenama Hrvatske, Srbije i Slovenije. Iako smo sve vreme insistirali na „laboratorijskom“ pristupu radu na tekstovima i pokušavali da objasnimo da je ono što se događa tokom procesa važnije od finalnog rezultata, projekat Nedelja nove drame na Sterijinom pozorju je tokom godina postao prava mala fabrika drame ali i neka vrsta foruma, mesto susreta mladih pisaca, reditelja, teoretičara, kritičara i glumaca. „Rezultatima“ dakle nisam mogao da ne budem zadovoljan ali sam počeo da uviđam da sama ta pozicija neke vrste (loše) plaćene margine postavlja granice daljem razvoju projekta.

Koliko god da su (institucionalni i vaninstitucionalni) pokušaji stvaranja platforme koja bi se bavila savremenim dramskim tekstom praćeni bez previše zaniteresovanosti lokalne scene, međunarodna saradnja već godinama postaje sve jača, pre svega zahvaljujući programu organizovanom sa Sterijinim pozorjem koji je omogućio da mnogi mladi reditelji, pisci i teoretičari iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore dođu u Novi Sad, kao i saradnji sa festivalom PreGlej iz Ljubljane gde se već godinama tesktovi pisaca i spisateljica iz naše zemlje javno čitaju i štampaju.

Ako pogledamo države bivše Jugoslavije, situacija je slična našoj – pozorišna tradicija je u velikoj meri okrenuta tekstu dok u isto vreme postoji nedostatak institucionalnih programa koji bi se kontinuirano bavili razvojem savremenog dramskog pisanja. Ali razlike ipak postoje. U Sloveniji, sa čijom situacijom sam najbolje upoznat, već godinama pri Gledališču Glej deluje platforma PreGlej. Pod vođstvom Simone Semenič, kroz program Pglab, platforma organizuje radionice i okupljanja tokom cele godine, a jednom godišnje i festival na kom se izvode scenska čitanja u saradnji sa mladim rediteljima. Ova platforma je podržana na programskom nivou od strane Ministarstva kulture i kroz koprodukcije sa Cankarjevim domom, festivalom Teden slovenske drame Kranj i AGRFT (Akademija za gledališče, radio, film in televizijo Ljubljana) i svoj način delovanja u velikoj meri duguje činjenici da na ljubljanskoj katedri za dramaturgiju ne postoje programi za dramsko pisanje. Svake godine se organizuje i međunarodni festival nove drame PreGlej na glas! tokom kog se javno čitaju i štampaju dramski tesktovi, organizuju tribine, dramaturške i radionice kritike…

Ono što platformu PreGlej čini naročito zanimljivom je činjenica da postoji u okviru pozorišta Glej. Glej je mesto gde se susreću reditelji i pisci, teoretičari, koreografi i plesači sa nezavisne scene, stvarajući vrstu kritične mase za kritički pristup bavljenja teatrom. U kontekstu naše priče, za dramaturge i vrstu dramaturgije kojom se bave, ta činjenica je od presudne važnosti jer međusobna kontaminacija do koje dolazi prilikom susreta u Gleju dovodi do novih, hibridnih scenskih formi i novog, razigranog, siromašnog teatra. U (Pre)Gleju se neguje eksperiment, ideja o mogućnostima nasuprot jednom jedinom najboljem rešenju…4

U Ljubljani su stvari u poslednje vreme počele da se menjaju5, ali činjenica je da platforma kao što je PreGlej nikada ne bi mogla da opstane u kontekstu kao što je naš, gde sa jedne strane aktere nezavisne scene uglavnom ne interesuje rad na tekstu a s druge mladi pisci i dramaturzi često još uvek nisu dovoljno upoznati sa mogućim izvorima finansiranja i samim procesom apliciranja kod državnih i gradskih institucija za nezavisne projekte. Nedostatak motivacije u tom smislu je sasvim razumljiv jer se kod nas još uvek ne zna ko i po kojim kriterijuma odlučuje koji će se projekti podržati.

Na hrvatskoj sceni interesovanje za dramski tekst postoji uglavnom unutar pozorišnih institucija, konkretnije oko Zagrebačkog kazališta mladih, kazališta Gavella, Male scene, Teatra &td u Zagrebu, i HNK u Splitu, koji više-manje kontinuirano postavljaju tekstove hrvatskih autora. Autori/autorke su prisutni na nezavisnoj sceni tek u ulozi dramaturga/dramatuškinje na plesnim i/ili hibridno-konceptualnim projektima. Dramski tekst se na nezavisnoj sceni tretira, bez obzira na sadržaj i formu, kao nešto preostalo iz sistema institucije, njeno odbeglo čedo, kao nešto što pripada instituciji, i ne pridaje mu se previše pažnje.

Jedna od zanimljivih dramaturških inicijativa u hrvatskoj svakako je i dramaturški kolektiv6, koji su pokrenuli Jasna Žmak i Goran Ferčec 2007. godine s idejom afirmacije novog dramskog pisma unutar programa Mala noćna čitanja. U saradnji s Teatrom &td ušli su u projekat koncipiran tako da se svako čitanje organizuje na postojećoj infrastrukturi Teatra &td, tačnije, da se uz minimalno aktiviranje pozorišnog mehanizma koriste/prilagode prostori i tehnička služba već postojećih projekata. Mala noćna čitanja potrajala su dve sezone i pročitano je desetak tekstova. Ove sezone dramaturški kolektiv je preko Centra za dramsku umjetnost aplicirao za finansijsku podršku gradskih vlasti, međutim, s obzirom na ekonomsku krizu, od njih ništa nije dobio. U međuvremenu je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pokrenuta slična inicijativa.

Takođe, inicijativom studenata i diplomaca odseka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pokrenut je web portal drame.hr7 s namerom da se omogući lakši pristup tekstovima hrvatskih dramskih pisaca, njihovoj većoj vidljivosti u javnosti, i kako bi se podstaklo njihovo postavljanje, čitanje i korišćenje. 8

Ako se sada vratimo na Novu dramu videćemo da se jedno pitanje postavlja od vremena prestanka rada u okvirima Narodnog pozorišta: da li je kontinuirani rad na razvoju novog dramskog pisma moguć bez kontinuirane institucionalne podrške? Ali možda je pokušaj da se ovako postavljen problem reši i sam deo problema. Ako pogledamo vreme i uslove u kojima je nastao novi talas britanske drame (koja je bila uzor autorima projekta NADA) videćemo postoje li određene sličnosti sa našom situacijom. Sara Kane, Patrick Marber, Martin McDonagh, Phyllis Nagy, Joe Penhall, Rebecca Prichard, Mark Ravenhill su samo neki od preko dvadeset autora koji su u kratkom vremenskom periodu krajem dvadesetog veka pojavili na pozorišnoj sceni Velike Britanije, ali mnogi smatraju da je prekretnica zapravo bila praizvedba drame Mojo Jez Butterworth-a (Royal Court, 1995). To bio prvi put u prethodnih četrdeset godina (od Osvrni se u gnevu Johna Osborne-a) da je pozorište Royal Court u Londonu postavilo dramu do tada neizvođenog autora. I ako je političko-ekonomska situacija u Velikoj Britaniji bila kranje „optimistična“ – liberalna levica je bahato uživala plodove „postideološkog“ unipolarnog sveta a svaka vrsta popularnog otpora iz vremena pre tačerizma bila je davno zaboravljna – mladi pisci i spisateljice koji su nastupali (većina ih je bila u dvadesetim) donosili su su sumoran i nihilističan pogled na svet i novu, brutalnu estetiku. Novi talas je (da bi mogao da se lakše tržišno upregne) dobio zvučno ime: dramaturguja krvi i sperme ili in-yer-face.

Osim činjenice da je u pitanju veći broj mladih autora i opšteg tona društvenog trenutka (o čijoj sličnosti bi se ipak moglo dosta raspravljati9), uslovi u kojima nastaju ova dva talasa su sasvim različiti. Čak i ako izbegnemo naivnu ideju da je britanska Nova drama nastala sama odnosno da iza nje nije stajala jasna kultur-politička odluka, činjenica je da je beogradska Nova drama direktno proizvedena u instituciji i ta činjenica je obeležila sve ostale faze u njenom razvoju (gledana kao grupa proizašla iz projekta Narodnog pozorišta i kao talas, „pokret“). Tako posmatrano, ne čudi činjenica da NADA više ne postoji, da se više ne ulaže u proizvodnju novih pisaca. Ono što čudi je da se mi tome još uvek čudimo.

Kao što postoje Veliki pisci, kod nas postoji i Veliki teatar. Postoje samo Veliki pisci i Veliki teatar. Čak i arhitektura i dizajn enterijera naših pozorišta navode na to. Ona kao da su građena sa ciljem da postignu isti efekat kao hramovi i crkve, da se osetimo malima i da nas podsete da ne treba da dovodimo u pitanje večne istine koje smo upravo gledali.

Veliki teatar nisu samo velike forme, na primer dramske ansambl predstave. Veliki teatar su završena dela, zatvorena formalno i zatvorena za eksperiment, za grešku, dovoljno čista da za njih može da se napiše jasan PR tekst.

NovA Drama, proizvedena u instituciji Velikog teatra za instituciju Velikog pisca je dakle rođena mrtva, ne samo zbog toga što na institucionalnom nivou nije postojala želja za kontinuiranim istraživanjem, dovođenjem u pitanje, već i zato što se sama priroda novog pisanja u velikoj meri protivila uslovima koji su vladali na sceni. Danas je situacija na žalost još gora sa velikim comeback-om povampirenog konzervativizma i (drugom stranom istog novčića) revolucionarnom tržišnom logikom koja u trenucima krize traži potvrdu u najbanalnijim kič simulacijama pobune. Ali mislim da nisam bezrazložno optimističan ako verujem da je osvešćivanje nezavisne scene okolnost koja će ako možda ne sada, onda u bliskoj budućnosti bitno uticati na situaciju na institucionalnoj sceni. Ove dve scene se međusobno definišu i uspostavljaju, i ako uzmemo odnos prema pisanom tesktu, lako je napraviti razliku između pristupa koji dominiraju u svakoj od njih. Jasno je da na to u velikoj meri utiču i produkcijski uslovi i da se oni u budućnosti verovatno neće u velikoj meri menjati ali pozicija teksta kao dominantog koda na pozorišnoj sceni verujem da hoće. Bez obzira na to što menadžment institucija kulture dugo nije bio toliko ogrezao u korupciju, kič i bahato razmetanje besmislom, dramaturzi i reditelji koji su inače aktivni na nezavisnoj sceni već sada koriste prilike koje im se pružaju da između ostalog i redefinisanjem pozicije pisanog teksta u izvođačkim umetnostima pokušaju da postave pitanja u vezi odnosa moći na društvenoj/izvođačkoj sceni. Ili da jednostavno ponude drugačije pozorište.

Nekoliko autora, pisaca i dramaturga (dramaturških „timova“) je aktivno na nezavisnoj sceni Beograda. Kada su u pitanju dela u kojima je tekst jedan od bitnih kodova, to su uglavnom manje forme – stand-up, slam večeri, ulični i aktivistički performansi… Kod složenijih ili većih formi, ovi autori se nalaze u ulozi dramaturga. Danas sve češće dolazi do saradnje dramaturga sa plesačima, vizuelnim umetnicima, koreografima, umetnicima performansa10… i rada na novim, hibridnim umetničkim formama koje ponekad čak prevazilaze okvire izvođačkih umetnosti. Čini mi se da je to je deo procesa nastanka neke vrste zajedničke „baze“ nezavisne scene. I u prethodnim godinama je naravno dolazilo do saradnje između različitih grupa ili pojedinaca na nezavisnoj sceni ali sada je i sam okvir postao bitan. Postoji dosta činilaca koji su u poslednje vreme uticali na stvaranje svesti o tom/tog okviru/a (kako god ga nazvali – Druga, „nezavisna“ scena…). Pomenuo bih razgovore o izvedbama na nezavisnoj sceni u okviru TkH foruma za kritiku izvođačkih umetnosti, projekat samoobrazovanja Raškolovano znanje, Ex-teatar fest11… ali bih dodao i još jedan koji se možda ne pominje dovoljno – nastanak neke vrste fluidne političke platforme Druga scen koja je u prošloj godini s vremena na vreme naročito postajala vidljiva kroz različite zajedničke inicijative12.

U takvim se dakle okvirima otvorio i novi prostor za dramaturge. Do saradnje je dolazilo lako, kao da se stvorio utisak da smo u novim uslovima postali prirodno upućeni jedni na druge ali ova saradnja je s druge strane pred nas stavila i nove izazove. Dramaturgija Druge scene je interdisciplinarna i kao takva daleko prevazilazi okvire na koje smo navikli studirajući na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Mi, koji ne samo da dobro pišemo već i određujemo šta to znači dobro pisati, nismo više dovoljno mladi da bismo sebe mogli da nazivamo mladim piscima. To je uzrok krize dramskog teksta, kojoj se vraćamo posle nekoliko prosperitetnih godina u kojima su Mladi umeli da pišu za pozorište zato što smo ti mladi bili Mi.

1 Zanimljivo bi bilo detaljno analizirati taj put od pokušaja povratka pozorištu Velikog Pisca (što je projekat NovA DramA u osnovi bio), do ovog trenutka, u kom na primer Milena Bogavac po sopstvenom priznanju drame piše u Photoshop-u (dakle samom grafičkom postavkom teksta sa jedne strane zahteva da se sa njim igra, da se tekst ne uzima kao nulti predložak pozorišne predstave, a sa druge strane sam tekst nudi sopstveno, papirnato izvođenje koje omogućava nov odnos sa scenskim izvođenjem).

2 www.nova-drama.org

3 Ima još nekoliko autora koji su na neki način učestvovali u aktivnostima Nove drame a koji su nastavili da deluju na javnoj sceni (Ivan Pravdić – profesor na Akademiji u Novom Sadu, Jelena Kajgo – sadašnja upravnica Bitefa, Milica Konstantinović , Ljubinka Stojanović …) ali njih ne pominjem jer mi se čini da nisu nastavili da se aktivno bave ovim pitanjima.

4 Kao nedavni primer pomenuo bih izvedbe Časa rascveta Mihe Mareka u kojima devet monologa koji čine taj tekst stalno iznova postavljaju na scenu različiti reditelji u novim verzijama.

5 Pored Gledališča Glej koje već godinama postavlja savremene slovenačke pisce uglavnom u nezavisnoj produkciji, i Mesno Gledališče Ljubljansko danas ima trećinu repertoara zasnovanu na domaćim tekstovima sa posebnim fokusom na savremenu dramu.

6 www.dramaturskikolektiv.blogspot.com

7 www.drame.hr

8 Zahvaljujem Simoni Hamer i Goranu Ferčecu koji su mi odgovorima na pitanja koja sam im poslao omogućili dodatni uvid u situaciju u Sloveniji i Hrvatskoj. U delu koji se odnosi na hrvatsku scenu koristio sam integralne delove Ferčecovih odgovora koje sam jezički prilagodio ostatku teksta.

9 U vreme nastanka NovE DramE u Narodnom pozorištu u našem društvu je, i pored snažnih otpora određenih političkih struja, svakako postojala doza optimizma u vezi sa prelaskom na tržišnu ekonomiju i pridruživanja Evropskoj uniji ali je atmosfera opšteg grabeža, korumpirane privatizacije i ambivalentan stav javne scene prema zločinima tek završenih ratova pre podsećala na prvobitnu akumulaciju kapitala iz neke od početnih faza evropskog kapitalizma.

10 Odličan primer predstavlja Ono, koreografa i plesačice Ane Dubljević i spisateljice Milice Ivić, predstava u kojoj su se autorice, između ostalog, na nov i uzbudljiv način bavile odnosom izvođenja (tela) i izvođenja (teksta).

11 Navodim, naravno, pre svega one uticaje koji su meni naročito vidljivi s obzirom da se bavim izvođačkim umetnostima.

12 Najambicioznija inicijativa te vrste u 2009. godini verovatno je bila protest protiv rasističkog ograđivanja romskog naselja za vreme Univerzijade u Beogradu. Više o inicijativi: www.universiade-belgrade2009.com/

Leave a Reply