Razgovor sa Simonom Semenič

Razgovor vođen za program predstave „Mi, evropski mrliči“, SMG Ljubljana. 

Milan Marković Matthis: Kaži mi prvo kako si došla do forme teksta? U tekstu skoro da nema dijaloga u klasičnom smislu. To sa didaskalijom kao glasom bez dramskog lika, ili didaskalijom kao dramskim likom, to razvijaš već neko vreme kroz tekstove ali da li ti je ovde to bio plan od početka ili si jednostavno nastavila da razvijaš formu koju si počela ranije?

Simona Semenič: Čitala sam „Žrtve mode bum bum“ i nisam znala šta bih tačno s tim ali jako mi je bilo inspirativno. Onda, već pre sam razmišljala kako bih napisala jedan tekst baš onomatopoetski. Pa sam čitala puno futurizma…

M: Da? Vidiš kako se to poklopilo. Znaš da imamo Futuristički manifest u predstavi?

S: Znam, to mi je bilo the best kada sam čula. Još jedna stvar koju sam od pre htela da pišem je o tim ženama kao što je moja baka koje su bile u ratu a onda, baš kao što si rekao, onda su ceo život kuvale i peglale i primale batine od muževa. I niko ne zna za njih, one nisu bitne. Bitne su samo Sophia Scholl i ne znam… Već kada sam dobila da pišem Sophiu Scholl predložila sam direktorki da pišem o svojoj baki i tim ženama, ali se to nije poklopilo s konceptom sezone, tako da mi je ostalo kao nešto o čemu želim pisati. Onda opet nisam imala vremena da pišem zbog ovog haosa doma i pisala sam jako polako. I sećam se jedan dan imala sam probu, ne znam šta je bilo, kostimska valjda, i imala sam 45 minuta da sednem sa kompjuter i napisala sam tri stranice i to je baš ovo što je i ostalo u tekstu.

M: …Znači ušla si u jezik.

S: …Ušla sam u jezik, i onda sam čitala te tri strane i čitala ali mi tada još bilo jasno da tu neće biti dijaloga a onda ti moram reći da pošto sam znala da je to za Mladinca i da ćeš ti to raditi… to je jako bitno… onda sam rekla ma boli me dupe ja ću sebi to priuštiti.

M: Baš lepo. Jel to znači da mi ostavljaš i deo honorara?

S: Dogovorićemo se sa direktorom. Onda sam skicirala strukturu. Tako uvek pišem, nekoliko strana pa strukturu, pa se vratim na tekst i mešam i izbacujem i to… Ali onda mi se posložilo sa svim stvarima – puno sam razmišljala o nasilju porodici, nad ženama koje nekako idu kroz život u kom je sasvim normalno da ih muž bije, o svojoj baki koja u jednom trenutku više nije dozvolila da se to nastavi i rekla je „dosta“, i kako je to herojski čin u stvari. I kako nikada nije došla do reči. Ona je ležala tamo već godinama dementna, a ja sam imala osećaj da će umreti kada završim tekst i tako je i bilo. Ostalo mi je još tri stranice do kraja kada me je zvala mama da mi javi da je baka umrla. Onda sam išla na sahranu i tekst sam završila tek za mesec dana. To mi je bilo pitanje: šta je herojski čin? Da uzmem neki transparent i napišem: „Janša je kreten“, da to kažem na TV-u.

M: …Ili na sceni.

S: Ili na sceni…. To ili da kažem nekom nasilnom partneru: „ne“? To su herojski činovi u stvari. U životu ih ima mnogo manje nego ljudi sa transparentima, koji onda idu doma i primaju i daju udarce. Bar mi se čini tako, šta ja znam.

M: Dobro, a kaži mi nešto u vezi sa Srečkom Kosovelom po kome je tvoj tekst dobio naslov. Ovo nije prvi put da ga uvodiš u ono čime se baviš – kada ste osnivali vaše udruženje pre nekoliko gdina, nazvali ste ga Integrali. On dakle predstavlja neku referencu kojoj se vraćaš?

S: Da, ali nije to toliko svesno, nije da ja Kosovela mnogo čitam ili da se njime studiozno bavim, ne znam. To je onako romantično, dođe i prođe. A znaš kako sam došlo do ovoga u stvari? Nije Kosovel nego je bio grafit. Ja sam išla na trčanje i videla sam ovaj grafit, kako ide… „Z zlatimi žarki sijalo bo sonce na nas, evropske mrliče.“ I onda sam trčeći raspisala taj grafit. Ali nije mi to toliko bitna referenca kao kada smo pokrenuli Integrale. Tada da, svakako, puno smo pričali o tome. Meni se od Slovenačkih pesnika najviše sviđa Kocbek ali i Kosovel je jako inspirativan i on nam može biti neka vrsta uzora.

M: Pretpostavljam da misliš i formalno i po temama kojima se bavi. Ali zanima me da li misliš da bi na sličan način čitala nekog savremenog mladog pesnika – ako bi zamislili da piše o sličnim temama kao Kosovel i formalno jednako hrabro? Ili misliš da Kosovelu dopuštamo da bude na taj način „inspirativan“ jer je pisao u vreme kada su ta forma i te teme bile dopustljive. Znaš zašto te pitam? Meni je uvek bilo zanimljivo kako ti i ja često krećemo od sasvim suprotnih polazišta da bi stigli do vrlo sličnih zaključaka. Ti si na primer vrlo kritična spram deklarativne političnosti, u ovom tekstu naročito, a sebe, i pored velike otvorenosti duha, savremenog pogleda na svet – smatraš konzervativnom osobom. Zbog toga te pitam… da li misliš da bi slično čitala nekog mladog pisca danas koji pokazuje veru u mogućnost promene?

S: Bila mi je potrebna referenca koja je dovoljno poznata da sa sobom nosi više od samo jednog značenja, jedne slike – koja nosi sa sobom jednu istoriju. Kosovel mi je bio bitan jer nosi sto godina istorije koja je zaista značajna i za mene lično i za ovaj kontekst u kome se nalazimo danas. Savremeni pisac mi ne bi mogao na sličan način poslužiti kao referenca. Ali možda nisi primetio, ja sam u tekstu upotrebila dosta citata savremenih pesnika…

M: Jesi me opet pokrala a da nisam ni primetio?

S: Nisam, pokrala sam Sars i Dubioza kolektiv.

M: A, dobro. Vidiš i to u neku ruku ima veze sa tim o čemu pričamo. Uvek kada pričamo o Jugoslaviji – o tom prostoru danas, kao jedinstvenom kulturnom prostoru, a naročito o SFRJ – kod tebe se pojave neke lepe emocije, sećanja… pa i neka vera koje nema kada pričamo o mogućnosti da se pojavi neko novo društvo koje bi moglo naučiti iz tog iskustva.

S: Da ali to nije bilo dobro društvo. To neko novo društvo bi moralo ići dalje nego što je otišla Jugoslavija ali i inkorporirati nešto iz ovoga što imamo danas, pa bi tek onda mogli da pričamo o dobrom društvu. Prema današnjem trenutku imam ciničan stav jer mi ne samo da nismo otišli korak dalje nego smo u odnosu na tu prošlost i nazadovali. Ali to nema veze samo sa ovim prostorima, evo sad sam baš sa decom gledala jedan američki film iz 1985, The Goonies, i sad tu ima jedna scena gde dođu deca iz komšiluka i igraju se kod jednog od njih. I mene pita Vitomil: „Mama a zašto su se oni svi okupili tu kod njih kod kuće?“ I ja sam u tom trenutku shvatila da on ne može da razume to nešto što je nama bilo potpuno normalno u osamdesetima – da se deca okupljaju, druže, igraju zajedno… Ali toga danas nema tako da si u vezi sa tim upravu, da, što se toga tiče imam ciničan stav i ne verujem da je na način na koji se to radi danas moguće uspostaviti neku novu društvenost. Ne kažem da ne postoje pojedinci koji nešto zaista pokušavaju da promene, ali oni često na kraju samo budu iskorišteni za tuđe interese, u igri moći i kapitala. Sa druge strane imam veru u ljude i našu sposobnost da na kraju izađemo iz ovog ćorsokaka u kome se nalazimo i izgradimo bolje društvo nego što je sada i nego što je bilo u socijalizmu. Spram toga nisam cinična. Ja samo pričam o tim… akcijama „realne politike“ koje samo menjaju stolnjake a sto nam se raspada. Baza je problematična i bazu treba popraviti.

M: Da, to je nešto o čemu smo dosta pričali radeči na tvom tekstu i čitajući Franca Berardija koji postavlja to pitanje – kako je na primer moguće da najveće protestno okupljanje u istoriji čovečanstva [Globalna akcija 15. februara 2003. godine] nije uspelo da zaustavi bombardovanje Bagdada. Njegov odgovor je da to nije bio nedostatak političke analize, strategije ili mobilizacije anti-ratnog pokreta ili pokreta protiv kapitalističke globalizacije već da je u pitanju „strukturalna slabost društvenog tkanja“ – odnosno da, za razliku od pokretà koji su se razvijali u dvadesetom veku, danas je ta ulica tokom protesta praktično jedino mesto susreta. Brzina novih tehnologija je dovela do fragmentacije ljudskog iskustva u tolikoj meri da je ugrožena i sama mogućnost komunikacije, empatije i prave, trajnije solidarnosti. Mi smo na taj način čitali i tvoj tekst, sa ta dva plana koje ti imaš u tekstu i razlikom među njima koju smo mi dodatno potencirali u postavci. U prvom planu je neki manični aktivizam u kom nemamo vremena ni da do kraja razvijemo bilo koju od linija koje na sceni započemo, a koji predstavlja sve ono što nas (makar imali i najbolju nameru) sabotira u onome što želimo da uradimo. U drugom planu su slike života, pre svega jedne žene, partizanke Milice, koja se tokom rata borila sa puškom u ruci, da bi posle rata nastavila borbu sakrivena u kuhinji.

S: Meni se čini da je to što zoveš „drugi plan“, najobičnija ljudskost.

M: Da, najobičnija ljudskost, ali ima i to da su u tom drugom (društvenom) planu neki ljudi koji kuvaju, spremaju…

S: …To se u ovom društvu percepira ko nebitno, banalno.

M: …Da, jer to nije produktivni rad, po Marxu, a nije ni nešto što bi ljudi prepoznali kao politično. Ali možda je to baš mesto susreta ta dva plana – Maria Mies piše još mislim osamdesetih godina o procesu globalnog restrukturianja rada i zove to „housewifization“ jer se sve više ljudi oba roda nalaze u poziciji „domaćice“ radeći loše plaćene ili neplaćene i nesigurne poslove.

S: Mislim da se to naročito odnosi na naš posao.

M: Pa kaži mi nešto o tome – kako ti uspevaš da izađeš na kraj sa tim načinom života koji nam nameće ovaj posao, sa potrebom koju znam da imaš isto kao i ja, za domom, bavljenjem porodicom, stabilnošću? Pitam te jer znaš da i sam dosta putujem i teško mirim ta dva života, ali imam utisak da tu postoji više od jednog odgovora. Jedan je svakako da moraš da biraš.

S: …Da, ja stalno imam utisak da moram da biram.

M: …Što i jeste činjenica, čisto na nivou ekonomije vremena – mislim da Sebastijan nije baš najsrećni kada dovodim Elija na probe – ali u kolikoj meri misliš da je upravo taj haos i nešto što doživljavamo kao stalnu prepreku kreativnosti, zapravo njen najveći izvor?

S: Meni se čini da sam već navikla na to, sad je Črtomir petnaest godina, morala sam naviknuti. Ali sada u poslednje vreme i ne putujem više toliko od kako imam dvoje dece. Dok sam imala samo Črtomira putovala sam mnogo više, i putovala sam stalno sa njim, vodila ga na probe. Sa dvoje dece je malo teže a i počeo je da ide u školu pa to više nije bilo moguće i sada sam puno doma i ne putujem više toliko. A što se tiče posla, jako je zanimljivo evo jedna anegdota: radila sam sa Maretom Bulcem jedan projekat koji je bio super, ne znam zašto ga nismo igrali više, nema veze, ali imali smo puno proba sa Vitomilom. Kad bi bio Vitomil sa nama, mi bi puno uradili jer smo bili svesni da nemamo svo vreme ovog sveta, morali smo da iskoristimo vreme dok je miran. I onda kada nije bilo Vitomila, baš se sećam, ne znam, bili smo celu nedelju sa njim i onda je Vitomil u petak otišao kod mojih i ceo dan nismo ništa uradili. Deca jesu i pritisak i stres jer si svestan da nemaš vremena ali onda dobro znaš da moraš da iskoristiš ono malo vremena koje imaš. A osim toga taj haos, taj stres – oni na naki način definišu to što si ti, što je tvoje pisanje. Jako su bitni.

M: Zato mislim da već sam način rada u pozorištu na jednom nivou onemogućava političnost, kako je ja shvatam, jer radi upravo protiv takvih odnosa. Ta promocija brzine, fluidnosti, nestalnosti u našem poslu se najbolje vidi u savremenom plesu, koji u tom smislu predstavlja paradigmatičnu formu izvođačkih umetnosti u današnjem vremenu.

S: …Nestalnosti i zavisnosti. Čak i ako nemaš decu, ti si stalno u toj poziciji da nekog nešto moliš, čekaš neki novac – od nekog zavisiš. I onda i ne možeš biti političan kao što bi želeo biti. Zavisiš na neki najodvratniji način. I sama se gadim sebi ponekad ali treba mi posao i treba mi lova. I onda samu sebe cenzurišem. Iako ja možda imam prednost jer imam možda malo više hrabrosti ali oni koji su već sami malo uplašeni, takva situacija ih potpuno inhibira.

M: Isuse bože, na šta bi onda ličio taj tekst da se nisi cenzurisala ako je ovakav posle cenzure!

S: Nikada nećemo znati.

Овај унос је постављен у Scena. Означити линк.

Leave a Reply